101 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA U odnosu na druga razdoblja života, djetinjstvo podsjeća na zoru u mitskome gaju, gdje se gotovo iza svakoga stabla ili žbuna može vidjeti nevjerojatna, čudesna stvorenja koja nikada prije nismo vidjeli. U tom se gaju osjećamo ugodno, naša su osjetila još svježa i prijemčiva na sve podražaje, našim očima promatramo svako svjetlo i svaku sjenu kao da ih prvi put gledamo. Uzbuđeni smo već samom činjenicom što postojimo, što promatramo sunčano nebo i oblake kako plove iznad nas, što možemo čuti pjev ptica i šumor vjetra u krošnjama stabala, te sve proživljavamo duboko i intenzivno, otvorena srca i iskreno. To su naša prva prosvjetljenja koja imaju snagu vječnih istina do kojih smo sami došli, prvih nejasnih spoznaja do kojih smo se dovinuli u nastojanju da objasnimo sebe i svijet koji nas okružuje. Sve je to, međutim, ipak više neka neodređena slutnja negoli puna svijest o nečemu, više unutarnji osjećaj negoli realna ili racionalna slika stvarnosti. Tijekom odrastanja i postupnoga sazrijevanja ovaj odnos postaje obrnutim, tako da racionalna svijest počinje prevladavati nad slutnjama i osjećajima, potiskujući ih u drugi plan. U sjećanjima iz najranijih životnih razdoblja uvijek je prisutan element naše dodatne nadogradnje stvarnosti, tako da nam na kraju nikada nije posve jasno gdje treba povući granicu između onoga što je stvarno i onoga što nam se čini da bi tako moglo biti. Osim toga, sve vidimo u svjetlosti neprekidnog praznika koji se odvija kroz ciklus godišnjih preobrazba proljeća, ljeta, jeseni i zime, te nam se sve čini nekako ljepše i ljupkije negoli je u stvarnosti moglo biti. U djetinjstvu se sve promatra kroz slike koje postoje samo u našemu duhu i doživljava kao vlastitu igru koja može trajati beskonačno, odnosno sve dok je ne prekinu odrasli sa svojim kategoričkim imperativima i zahtjevima. Uspomene su naša imaginarna dolina užitka i sreće kojoj rado odlazimo u pohode, zbir prividnosti iz dalekoga Edena djetinjstva, koje je bez traga iščezlo u nepovrat, s kaleidoskopima koje smo držali u rukama, zmajevima koje smo puštali na vjetru, papirnatim avionima i brodićima s kojima smo se igrali, osvijetljenim plastičnim gondolama s mehaničkim plesačicama što se okreću uz zvukove ljupke glazbe, satovima i mehanizmima, glazbenim uređajima i baterijskim lampama s kojima smo kretali u uzbudljive noćne pustolovine. Mislim da nema djeteta koje nije uživalo u tajnovitu noćnom paljenju baterijske lampe koja osvjetljava tamna i nepoznata prostranstva. No, predmeti koji su nekoć za nas imali značenje fetiša i snagu čarolije, vremenom postaju odbačeni predmeti zaboravljeni u vremenu, ali zapamćeni u našoj imaginaciji. Svaka naša igračka na koncu završava u kartonskoj kutiji koja se odnosi na uvijek pretrpan kućni tavan ili u podrum, a nakon toga, poslije dugih godina, odvozi se sa starom kramom na otpad. Glavno obilježje heroizma djetinjstva jest živjeti u srcu nestvarnosti ili privida, živjeti to svim srcem i duhom, bez obzira na ono što nas okružuje.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=