100 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ odnosi ne samo nas nego i sve ostalo. Sve je to pomiješano s ugodnim i neugodnim iskustvima, našim strahovima i radostima, velikim čežnjama i snovima, s mnogočim čega nismo bili svjesni, kao što nismo svjesni ni tada kada isto, mnogo godina kasnije, opet prizivamo u pamet. Nije pak jasno je li ono čega se sjećamo stvarno ili je plod mašte koja neumorno stvara utvare u koje vjerujemo kao da su stvarne. Sve što nam je važno nesvjesno unosimo u naše uspomene, pamtimo i pohranjujemo duboko u sebi, u povlaštenu svijetu vlastitih ideja. Ono što tijekom života uvijek imamo pored sebe brojne su knjige koje sadrže mudrost drugih, koju usvajamo pomnim čitanjem i istraživanjem, i našu svijest i savjest, koja neprestano traži odgovore na mnoga pitanja, čineći nas uvijek budnima, otvorenima i znatiželjnima prema svemu. Baudelaire je rekao: „Dobro se živi bilo gdje (samo ako je čovjek dobra zdravlja te ima knjiga i bakroreza), čak i sučelice Oceanu.“ I to je trajno stanje stvari, naša temeljna egzistencijalna situacija u koju smo bačeni, tako da smo istovremeno i kreirani i oni koji kreiraju sebe, koji pokušavaju shvatiti sebe i osobnu situaciju. Trajno u sebi prizivamo ono što je davno potonulo u gluhu tminu, što je nestalo, ali u nama ipak još postoji kao odraz nekadašnje stvarnosti i nas samih u toj stvarnosti. To je ono što, usprkos svemu, nikada ne prestaje živjeti u nama i pratiti nas, dok god postojimo, osjećamo i mislimo. Upravo zbog toga vrijeme koje protječe zapravo kao da nema neku osobitu važnost, iako ne možemo pobjeći od njegovih posljedica, činjenice da postajemo sve starijima, pri čemu se naš vanjski izgled mijenja. Živimo istovremeno u sadašnjoj i prošloj stvarnosti koje se mutno sjećamo; jedna je stvarnost prava a druga fikcionalna, jer je odavno već prestala biti stvarnom. Nerijetko u sjećanjima ima mnogo toga proizišlog iz naše bujne fantazije, što smo naknadno unijeli vraćajući se povremeno uspomenama. Posebno je naše djetinjstvo nešto što kasnije doživljavamo kao obećanje sreće, jer pamtimo samo radosne i lijepe trenutke, dok one tužne potiskujemo, kao da ih se ne želimo sjetiti ili im davati na značenju. Friedrich A. Hayek o tome ovako piše:„Zlatni sjaj ranih djetinjih uspomena počiva manje na pukim činjenicama, a više na primjesi čarobnih, više naslućenih nego stvarno svjesnih slika.“ (Put u ropstvo) Prema tumačenju Eugena Finka, dijete ima sadašnjost, svoje spokojno zadržavanje, ima gotovo vječnost u svome prekrasno sigurnom načinu da jednostavno bude tu i ne pita o onome zašto i čemu. To je tek djelić vremena u kojemu dijete više ne egzistira samo vegetativno, ali još ne egzistira u duhovnoj slobodi, gdje živi čisto i neprekidno u igri. To su zlatni dani u postojanju svakoga čovjeka, najdragocjenije blago sjećanja koje svojim sjajem obasjava cijeli život – i nezaboravno je – čak kada više ne možemo zamisliti potonulo vrijeme. U taj se izgubljeni raj djetinjstva ugleda naša vjera u bogove koji se blaženo igraju. (Igra kao simbol svijeta)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=