10 U sjećanje što se dogodilo tako davno? Kako pisati i govoriti o nečemu čemu nismo svjedoci? Prošlost je neprijeporno autonomna: ne smijemo naše vrijeme jednostavno projicirati u prošlost. U krajnjoj crti, točna je misao francuskoga povjesničara iz one avangardne skupine znanstvenika okupljene oko„škole Annales“:„Nema povijesti, postoje samo povjesničari.“ Zadaća je povjesničara naprosto ta da uspostavi učinkoviti dijalog s prošlošću, sa svijetom umrlih i da žive, tj. ljude svojega doba, naputi i privoli ne samo da se s pijetetom i nepristrano sjete mrtvih, već i da razumiju vrijeme u kojemu su oni djelovali, prilagođavajući se strategijama opstojnosti, opredjeljujući se za postojeće putove izlaska iz krize...; ako su pri tom uopće i imali izbora... Današnji se naraštaji trebaju suočiti s posljedicama tih davnih čina i bez polemike s prošlošću nadograđivati zgradu budućnosti. *Palimpsesti istarskih kultura Hrvatski kulturni etnos u Istri zapravo je drastično istrugani palimpsest po kojemu su kasnija zbivanja ispisivala dramatične i nepredvidive činjenice. Medievalne nesreće, kataklizme i perturbacije između XV. i XVIII. stoljeća, duga trajanja istarskog „imobilnog“ društva, prouzročile su ne samo gospodarske i populacijske, već i duboke etno-kulturne promjene. Kolonizacijski val, čija se duga amplituda protezala od selidbene stihije do organiziranoga i nadziranoga procesa, unio je u istarski prostor tako goleme preobrazbe da su one za nekoliko idućih stoljeća poremetile ravnotežu, sveopće odnose koji su tu dotad vladali, u području etničkih odnosa, gospodarskih prilika, društvenoga života, kulture, mentaliteta... Jazik hrvatski, koji se, primjerice, spominje u glagoljskoj listini nazvanoj Istarski razvod i nekim notarskim spisima, nestaje netragom da bi ponovno uskrsnuo pod imenom lingua illirica. Od početka ako hoćemo i najvažnije generacije istarskih hrvatskih intelektualaca čitava XX. stoljeća, a njegove druge polovice svakako i bez ostatka. Na vijest o njegovoj smrti, koju sam pak ja kao donositelj loše vijesti prenio zajedničkoj nam prijateljici, njezina je prva reakcija bila više nego primjerena vojnovićevska varijacija: odhodu vlastela... A Miroslav je Bertoša doista bio plemić duha. Kako vrijeme bude prolazilo, bit će nezaobilazno spominjati ga u kontekstu najvećih Istrana našega vremena. Ovdje skromno podsjećamo na njegovu povremenu, ali nikada prekinutu suradnju s ovim časopisom; primjerice: započeti niz Lector ludens: između racionalnih procjena i varljivih sjena, sudjelovanje u programima Pulskih dana eseja, poticajno pismo uz 20. obljetnicu „Nove Istre“ („Dok se mnogi časopisi nalaze na izdisaju..., Nova Istra uspijeva prevladati gotovo svenazočni duhovni i kreativni marazam...“), pa memoarski tekstovi o zajedničkoj nam profesorici Ljubici Ivezić, o godinama školovanja u Puli, bez nostalgije, bez generacijskih mitova... itd. Nažalost, mnogi su planovi neostvareni, pa tako i moguća knjiga u izdanju Istarskoga ogranka DHK, u nizu „Nove Istre“, ali ostaje činjenica da bi bez pregalaštva ljudi poput prof. Bertoše mnogi kontinuitet u našemu zavičaju bio nemoguć ili prekinut, isprekidan, dakle ne bi ni bio kontinuitet. I na tome mu hvala s velikim poštovanjem i dragim sjećanjem. (Ur.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=