godište XXVIII., sv. 73. br. 3 Pula, jesen 2023. ISSN 1331 – 0321 UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? U sjećanje MIROSLAV BERTOŠA (1938. – 1923.) Kalibanovo zrcalo 8 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ † NADA GRUBIŠIĆ Daleke pjesme 14 MIROSLAV PELIKAN Gospodarica 41 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Zadnje (polu)pjesme iz Adžijine? 52 MILE PEŠORDA „Da pjevamo, i da opet zapjevamo...“ (: Anđelko Vuletić) 61 NOVI PRIJEVOD † ROMUALDAS GRANAUSKAS Vrtlog (prev. M. Bračko) 66 OGLED I STUDIJA IRVIN LUKEŽIĆ U potrazi za minulim vremenom (II.) 92 RITA SCOTTI JURIĆ Giacomo Scotti: Zbrajajući dano i primljeno (G.S.: Između dvaju svjetova) 119 FILOZOFIJA OZREN ŽUNEC Poziv za preokretom opstanka (Dragutin Lučić Luce: Niti-Niti) 138 PRILOG O ZAVIČAJU MIODRAG KALČIĆ Uvod u polemiku koje nije bilo (Godine 2023.: 68., a ne 70. Pulski filmski festival!) 144
5 GDJE JE ŠTO? PAPIRNATI KONJ „Il cavallo di cartapesta“ / „Papirnati konj“ Osvalda Ramousa GIANNA MAZZIERI-SANKOVIĆ Jedan od najvećih riječkih pisaca XX. stoljeća (prev. B. Grković) 156 SANJA ROIĆ Svjedočenje iz Rijeke. Osvaldo Ramous, prevoditelj i posrednik južnoslavenskih kultura u Italiji 170 SILVIO FORZA Hrabrost čovjeka koji je htio biti Netko (prev. L. Monica Kmet) 187 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Nemo propheta... 199 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI BOŽICA BRKAN Placebo Božice Jelušić... (Božica Jelušić: Teška ljeta) 206 ŽELJKA LOVRENČIĆ U duhu najboljih povijesnih romana (Hrvoje Hitrec: Vladar Bosne) 210 MATIJA IVAČIĆ Juri vlak, a u njemu mrak (Lucie Faulerová: Spašavanje smrti) 214 Književnost kao konfekcijska roba (Petra Dvořáková: Kirurg) 217 JELENA LUŽINA Kako čitati Lučića (Dragutin Lučić Luce: Niti-Niti) 220 ŠURA DUMANIĆ Poetska kozmogonija Jasminke Domaš (Jasminka Domaš: Šutljivi tumač snova) 224 KLARA DULIĆ ŠEVČIĆ Fajrunt u Istarskoj ulici (Mirko Kopunović: Fajrunt u Istarskoj ulici) 230
TIN LEMAC Ljudi, pogledi, sudbine (Ružica Miličević: Dozvolite da se predstavim) 234 Autori 237 Summary & What to find and where? 239 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 245
U sjećanje MIROSLAV BERTOŠA (1938. – 1923.) Kalibanovo zrcalo 8
8 U sjećanje U sjećanje MIROSLAV BERTOŠA (1938. – 2023.) Povjesničar, professor emeritus, intelektualac, spisatelj... „Istarska je prošlost veoma kompleksna i kulturno heterogena, prepuna dodira, sudara, ali i prožimanja raznih utjecaja, pa sve to zahtijeva nov i drukčji angažman; ‘klasične’ metode historiografskog rada povijesnu zbilju više ne mogu ni obuhvatiti, niti protumačiti.“...Složenost kulturna identiteta kao promjenljive i dinamične pojavnosti Miroslav Bertoša razlaže tumačeći taj identitet na trima razinama, odnosno razlikom između triju njegovih bitnih sastavnica, među kojima treba tek utvrditi tu razliku kao: „...u prvome redu sliku o sebi koju je prihvatila grupa; zatim modele i ustroje koji podržavaju tipičan način življenja; konačno, kolektivne težnje koje vode pojedine skupine u njihovim projektima o budućnosti. Te se tri stvarnosti mogu definirati i kao samoprihvaćanje, institucionalizirano ophođenje i kolektivni imaginarij, a ako izostane samo jedna od njih dolazi do krize identiteta. Identitet počinje proživljavati krizu i onda kada skupina izgubi mogućnost da sama određuje svoju budućnost, ali i ako je ugrožena njezina sposobnost da opstoji kao posebnost. Kada se društvene skupine iznenada nađu u doticaju s kulturnim ambijentom koji im je nepoznat, nerazumljiv i prijeteći, nastupa stanje duboke dezorijentacije, tzv. kulturni choc.“ (Pulski dani eseja, Gradska knjižnica i čitaonica, 2006.)
9 U sjećanje KALIBANOVO ZRCALO Istrohistoriografske puzzle (Sročeno u desetome desetljeću dvadesetoga stoljeća)*1 *Povjesničar i dijalog s prošlošću Povjesničar je čovjek svojega doba, no njegova zadaća nije da za potrebe suvremenikā ekshumira ostatke prošlosti, niti katalogizira anegdote i neobična zbivanja, ponajmanje pak da uskrsava i potiče mitsku svijest i (kvazi)rodoljubno-politikantske emocije za trenutne potrebe trenutnih stranačkih strategija.**2 No, kako razumjeti nešto * U Puli 13. kolovoza 2006. Dragi Boris, Trebalo mi je malo vremena da pročeprkam po prašnjavoj arhivi i pronađem davne bilješke, obećane za eventualnu knjigu u ediciji... o kojoj ste mi pisali. Riječ je o fragmentarnim, nepovezanim zapisima, nastalim 90-ih godina „prošloga stoljeća“ na marginama mojih ondašnjih tekstova i doživljaja kompleksne stvarnosti. Nisam siguran zaslužuju li ukoričenje ili crvotočni zaborav. ...Nevolja je u tome, što bi ih trebalo prepisati, zatim probrati i svrstati u neke cjeline. A to zahtijeva vremena, koje mi nedostaje... Naslov (i, zasad, radni podnaslov) knjige glasio bi ovako: KALIBANOVO ZRCALO Istrohistoriografske puzzle (Sročeno u desetome desetljeću dvadesetoga stoljeća) - - - ** Čuvši od prijatelja – koji kao ni ja niti itko ne želi biti donositeljem loših vijesti, ali ponekad je to neizbježno i nađemo se u takvoj životnoj ulozi – da je preminuo naš Miro Bertoša, upravo radeći na ovome broju časopisa, isprva nisam znao što bih, treba li uopće išta dodati riječima samoga prof. Bertoše, tolikim njegovim sjajnim mislima u jednako sjajnim knjigama, radovima, zvučnim i slikovnim zapisima...? Riječ je o jednome od vrhunskih intelektualaca ne samo istarskih, nego i cjelokupna hrvatskog i šireg (širih) prostora: u znanstvenom, a najprije historiografskom, no istodobno i gotovo beletrističkom smislu. Riječ je o velikome čitaču, pomnjivu čitatelju, čovjeku čija je znanstvena rečenica često ujedno bila i književnom rečenicom, što sam višeput rekao i negdje to već zapisao. Obilježio je Miroslav Bertoša cijelu jednu epohu, i mišlju i djelom. I osobno i kao pripadnik jednog dragocjena naraštaja koji povezuje imenā i cjelokupno djelo velikanā poput Balote, Milanovića i Črnje s mlađima i najmlađima, s današnjima, dakle kao pripadnik prijelomne,
10 U sjećanje što se dogodilo tako davno? Kako pisati i govoriti o nečemu čemu nismo svjedoci? Prošlost je neprijeporno autonomna: ne smijemo naše vrijeme jednostavno projicirati u prošlost. U krajnjoj crti, točna je misao francuskoga povjesničara iz one avangardne skupine znanstvenika okupljene oko„škole Annales“:„Nema povijesti, postoje samo povjesničari.“ Zadaća je povjesničara naprosto ta da uspostavi učinkoviti dijalog s prošlošću, sa svijetom umrlih i da žive, tj. ljude svojega doba, naputi i privoli ne samo da se s pijetetom i nepristrano sjete mrtvih, već i da razumiju vrijeme u kojemu su oni djelovali, prilagođavajući se strategijama opstojnosti, opredjeljujući se za postojeće putove izlaska iz krize...; ako su pri tom uopće i imali izbora... Današnji se naraštaji trebaju suočiti s posljedicama tih davnih čina i bez polemike s prošlošću nadograđivati zgradu budućnosti. *Palimpsesti istarskih kultura Hrvatski kulturni etnos u Istri zapravo je drastično istrugani palimpsest po kojemu su kasnija zbivanja ispisivala dramatične i nepredvidive činjenice. Medievalne nesreće, kataklizme i perturbacije između XV. i XVIII. stoljeća, duga trajanja istarskog „imobilnog“ društva, prouzročile su ne samo gospodarske i populacijske, već i duboke etno-kulturne promjene. Kolonizacijski val, čija se duga amplituda protezala od selidbene stihije do organiziranoga i nadziranoga procesa, unio je u istarski prostor tako goleme preobrazbe da su one za nekoliko idućih stoljeća poremetile ravnotežu, sveopće odnose koji su tu dotad vladali, u području etničkih odnosa, gospodarskih prilika, društvenoga života, kulture, mentaliteta... Jazik hrvatski, koji se, primjerice, spominje u glagoljskoj listini nazvanoj Istarski razvod i nekim notarskim spisima, nestaje netragom da bi ponovno uskrsnuo pod imenom lingua illirica. Od početka ako hoćemo i najvažnije generacije istarskih hrvatskih intelektualaca čitava XX. stoljeća, a njegove druge polovice svakako i bez ostatka. Na vijest o njegovoj smrti, koju sam pak ja kao donositelj loše vijesti prenio zajedničkoj nam prijateljici, njezina je prva reakcija bila više nego primjerena vojnovićevska varijacija: odhodu vlastela... A Miroslav je Bertoša doista bio plemić duha. Kako vrijeme bude prolazilo, bit će nezaobilazno spominjati ga u kontekstu najvećih Istrana našega vremena. Ovdje skromno podsjećamo na njegovu povremenu, ali nikada prekinutu suradnju s ovim časopisom; primjerice: započeti niz Lector ludens: između racionalnih procjena i varljivih sjena, sudjelovanje u programima Pulskih dana eseja, poticajno pismo uz 20. obljetnicu „Nove Istre“ („Dok se mnogi časopisi nalaze na izdisaju..., Nova Istra uspijeva prevladati gotovo svenazočni duhovni i kreativni marazam...“), pa memoarski tekstovi o zajedničkoj nam profesorici Ljubici Ivezić, o godinama školovanja u Puli, bez nostalgije, bez generacijskih mitova... itd. Nažalost, mnogi su planovi neostvareni, pa tako i moguća knjiga u izdanju Istarskoga ogranka DHK, u nizu „Nove Istre“, ali ostaje činjenica da bi bez pregalaštva ljudi poput prof. Bertoše mnogi kontinuitet u našemu zavičaju bio nemoguć ili prekinut, isprekidan, dakle ne bi ni bio kontinuitet. I na tome mu hvala s velikim poštovanjem i dragim sjećanjem. (Ur.)
11 U sjećanje XVI. do polovice XIX. stoljeća ime Hrvati/Croati samo su oznaka banderijske i(li) državnoteritorijalne pripadnosti: to su stanovnici onih „ostataka ostataka“/reliquia reliquiarum koji se nazivaju Hrvatskom, a svi i nisu etnički Hrvati. Zabilježeni su u mnogobrojnim kodeksima – za područje Venecije, mletačke Terraferme, Istre i Dalmacije – o plaćeničkoj vojsci kao Croati a cavallo (hrvatsko konjaništvo), benemeriti Croati (zaslužni ostarjeli vojnici koji su dobili državnu mirovinu) ili mornari na naoružanim patrolnim lađama pomorske milicije (Barche armate croate). *Uskrsnuti prošlost – arhivskim vrelima, ne političkom pragmatikom Povjesničaru je vrlo teško, katkad i nemoguće, poistovjetiti se s promjenljivim licima političke pragmatike, bez obzira iz kojega stranačkog tabora ona dolazila... Iako ove retke ispisuje povjesničar istarskoga hrvatskoga kulturnoga kruga, k tome još i „hrvatske opcije“, saznanja koja je stekao o kompleksnome istarskome povijesnom biću nalažu mu da sliku prošlosti gradi prema arhivskim vrelima i činjenicama koje ona sadrže. Proučavatelj prošlosti, dakle, teži na znanstvenom (u širem smislu) i etno-kulturnome (u užem smislu riječi) planu svojega rada prihvati sve one odrednice istarskoga bića koje se u burnim previranjima ovih devedesetih godina izvan zanata povjesničara smatraju kontroverznim, spornim, s gledišta političke pragmatike neprihvatljivim... Na koncu će prevagnuti znanstveni pristup prošlosti, onaj koji predstavlja najveći dio istine i koji teži pomirbi naroda i njegove prošlosti..., koji, u krajnjoj crti, obećava neku dugotrajniju perspektivu.
13 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ † NADA GRUBIŠIĆ Daleke pjesme 14 MIROSLAV PELIKAN Gospodarica 41 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Zadnje (polu)pjesme iz Adžijine? 52 MILE PEŠORDA „Da pjevamo, i da opet zapjevamo...“ (: Anđelko Vuletić) 61
14 Nada GRUBIŠIĆ, (1954. – 2018.) DALEKE PJESME Uz 5. obljetnicu smrti I. DAL 2 u suncu sretno izgaraju svi mrtvi i rođeni sada zebu naglas trepere trepere sami gledajući kako grane postaju labudovi lišeni stvarnih sjena živimo crveno lagodno prepuštajući točkaste snove užarenu moru trajna bdjenja dok udišemo težinu uzbuđena kraljevskog cvijeta polako nam dvojnik umire*1 * Iz rukopisa Daleke pjesme, dovršena 1990. (Op. ur.) (izvor: obiteljska arhiva)
15 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ DAL 13 u naručju vode slažu se svakodnevne slike u gradu bez ulica gdje se tajno presvlače snovi šezdesetih pjesnik lako podlegne smrti odsutnoj učiteljici svi ponavljamo pokrete kosimo umornu travu dok zvona zvone vodoravno još smo i dalje u vodi mučimo poput groblja na kiši DAL 22 znat ćeš što činiti među užarenim žeteocima lavande u ruskom repu za voće dok ljupka pjesnikinja nježno deklamira a svatko drugom poklanja svoje ime smatraju knjigu pokretnom imovinom radujući se popodnevnom čaju s Apsolutom negdje u šumi slikar koristi krv umjesto sunčeva spektra prepolovit će ga jednom munjom ako je riječ o autoportretu
16 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ DAL 33 smrt je sama i kad pjeva jasnim glasom polaže bijele halje na granu majmunova utočišta tu smo da je poslušamo toplom šutnjom ćuti koliko je sama zbrajajući i oduzimajući njena skrivena ljeta uzgajamo svekoliko bilje svijeta sluteći otajstvene moći njegova okusa čekamo na smrt u bijelom čujemo njezin daleki sopran ljubavi DAL 47 dajem ti srce u njemu igraju se erogene zone pa te poljubim uzimaš sve vraćaš falusno kao more ne stidim se stidnice gledaj me kako te gledam gutaš marmeladu odavno si čovjek s mjesečeva akvarela tako smo meki
17 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ pomalo zaljubljeni hranimo se mjesečinom hodamo ukrug maramica u ruci vlažni smo ljubavno DAL 56 dok Čajkovski otvara balkonska vrata borovi ulaze u prenapučen svijet glazbe u sobi koja često plače a služavka skladno rukuje samovarom u funkciji nekog drugog vremena koje ne bi da odustane od bogatih htijenja umjetnika majke s mnogo djece među praznim zidovima jednom nogom van konteksta vraćamo se cvijeću u kamenu Mediterana tijela uronjena u more prepuno ritma & melodije zaboravljamo na brojeve i lastavičja srca što kucaju u zraku na silaznom putu kroz voćnjake Hesperida DAL 66 njegovo je omiljeno svetište bilo Sunce topli dom gdje ne prokišnjava vidi se kako rastu visoka stabla i dok ljuljamo se u svojim metajezicima slikar posjećuje hvarski ribnjak ili možda slika male trgove pune velikih misli
18 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ sve to radi ravnovjesja jer s jedne strane bog ima radionicu s druge biljke rastu pretvarajući se u samo podne kiteći slikarovu bistu i slici nije potrebno dodati ništa večer će progutati nagu crvenokosu na konju u galopu DAL 72 nigdina ima svoje mjesto pored smrti u kolijevci i usporedba je s drugom stranom poliptiha usprkos cjelivanju vode što prošla je kroz Sunce stvarajući svjetlost vakuuma kao dio naše opreme dijete šuti nadmoćnom šutnjom ad se ipsum odjeveno u vrtove kojim smo prošli prije silaska u ovu vodu što je sve to hladnija i teža pa usred tišine slušamo unutrašnju glazbu protjecanja nismo dali nagovještaj vijeka nismo sami u tamnozelenu mraku tek stojimo u mjestu pobožni gledajući jednu figuru što dira karbonizirane knjige koje pripadaju hermetičnom svijetu gdje su preseljena savršena lica iz Mannova sanatorija
19 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ II. PJE 72 čekam na smrt u bijelom u liku joj čujem moj sopran ljubavi*2 PJE 68 zov s prozora netko se okrenuo i zaspao u plodnoj vodi adolescencije crveno lice od skalpela namnoženih bora iza čela osvježavamo prozorčiće praporcima dok zdenac zeleni se u dnu grada namjerniku grlo prazno sat anatomije prelijeva se u sat ljubavi mnoga se tijela rišu u jednu boju događa se smjena misli jedina je prazna savana on the palm of your arm prigušene pozaune vitke kao znak umnožen nož stasala sablja arabeska ostavlja trag u glavnoj gradskoj ulici dva su koraka do trga * Iz rukopisa Pjevačica, dovršena 1989. (Op. ur.)
20 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ PJE 58 dogodilo se to da je kobra poskočila vani cvrkuću ptice netko je zaboravio na dan sasvim blizu Seine u jednoj pariškoj kavani oderali su je servirali meso i na odlasku poklonili pojas od zmijske kože baš elegantno reče susjeda i otvori prozor ptice su još tu praskozorje u kojoj kavani bješe taj terarij PJE 46 posudi mi olovku nacrtat ću kako si svijetao topao kliziš niz bijelu snježnu bjelinu prečesto zaboravljaš na majku presipljući pustinju abecedarija u drugačije poslijepodne tvoji su obrisi mnogobrojni ležiš čitajući proljeće nisi na pticu već hladnokrvan hodač uznemirenim palimpsestima
21 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ rukovet tvojih stihova u osvijetljenoj praznini govornice PJE 37 dok ljuljamo se u svojim metajezicima pokrajina diše s pticom u krilu zamjenjujemo lica skup s njihaljkama prebojenih u maglu u preklopljenoj litografiji tvoja je noćna haljina posuđena od sadašnjosti Gospodove radionice nagađamo joj smisao provjerenost samoću gdje smo samo još tu oblikovani za kulisu jutra poneki pogled ustranu žudim mekoću tvojih usta njihova proljeća južno od matice u moru na umoru dok ljuljamo se u svojim metajezicima PJE 26 u zakašnjelom vlaku nema rečenica prava osoba nema glasa
22 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ radio pušta neznanje u melodiju trave u posjedu čovjeka koji hoda s obrazinom većina putnika smještena u sjedala prvoga reda većina s razdjeljkom posred čela dlana tijela u rukavicama svjetiljke u zraku PJE 16 ruši se ponedjeljak pred očima lice je ponedjeljak još i više nestvarnih li igara na bijeloj plohi sa zlatnim završetkom i plivalo se dugo do sljedeće naranče sljedeće cvatuće stanice za šetnju ledenim rubom praskozorja nemušta trenja ponedjeljak PJE 2 hodati zidom amo tamo s nekim tko je star stariji od vjetra zlatnih kutnjaka nositi tužne ribe u džepu biti na zidu u prvoj košulji i pjevati životu za leđima biti samo tamo i pribran smjeti brojiti trag koraka ruku slobodnih od predmeta
23 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ bezopasnih riječi za zubima kilometara nježnosti upotrebljivih i odmaknutih toga dana kad sazdan zid zaleprša kao vlažna jednobojna zastava lišena krajolika slaviti znači tiho biti nepomućena uma rasti u bol ušetati u ponos ziđa zatitrati stariti III. HES 8 na granicama bezumlja zaboravljamo na organske mirise tratinu koja se suši zapravo dotakli smo prozračnost nebeskih palača koje oblijeću ptice iz legende čija se radnja događa na vječnim ‹planinama koje su davno ušle u povijest prepoznajemo ih po krilima oslikanim lopočima krilima ptica zlatnim kljunima na drugim stranama u drugim vremenima negdje umiru bića opkoljena vodom*3 * Iz rukopisa Hesperidine jabuke, dovršena 1999. (Op. ur.)
24 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ HES 14 kad u zelenom šiblju Dunava pjevaju djeca osjećamo zvučnu liriku budućnosti njenu neumitnu simboliku jer oni su Homerovi unuci ponašaju se poput crnih ljudi u pokretu zaustavljenih na grčkoj vazi podsjećaju nas na razigrana božanstva odabrana tema ne bodri nas iako jelen ulazi u priču lica okrenuta gradu snivajući najzelenija brda u sanjivoj vječnosti gdje zanijemjelo leže mali kameni grobovi HES 26 ako prihvatimo da smo tamo gdje smo uvijek trebali biti tada se poredak stvari stubokom mijenja kao pojavom goleme plamene kugle na obzoru vlastitom krvlju plaćene cijene renesanse koja je gradila zavičaj gdje oduvijek stajalo je vrijeme crpeći iz izvora spoznaje ubiremo hladne jabuke kao da smo Hesperide da se ne razmećemo erudicijom već slijedimo umjetničko sjećanje ćuteći radost povratka nekamo gdje se oči otvaraju punini svijeta vjerni stvarnosti kao da plutamo na čarobnim egejskim vodama
25 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ HES 31 dotičemo gradove iz bjelokosti gdje mladež proživljava platonsku zbrku usred osvijetljene idile sklonosti uprizorenju jonske pastorale u nju ulazimo dok se more šumno pjeni budi nas blag romon kiše nas i cvjetne čaške i tako ulazimo kroz dveri grada gdje ćemo izatkati svadbeni veo za one koji su stotinu puta izgubili put i vratili se kući tu će sresti ljude narisanih tijela gotovo bez oblika što ispisali bi krajobraz HES 49 tko poslušno slijedi ritam radnje čut će lom oborene grčke vaze bizarna događanja u tijelu rečenice što se otvara neizmjernoj sjeni kojom hodamo ne samo da popunimo prazninu već i zatitramo ljudskom sudbom jer koliki su preci u nama savršenih mladih lica nježna dodira dok ispijamo mlado vino kriješ se među ljudima jer slijediš kretanje zvijezda koje te vole
26 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ ne nosiš mrtvo srce u grudima igraš se s njime pod odorom a moraš prespavati još jednu noć biti u tjelesnom dodiru s djevojkom iz kuće na trgu HES 57 ledena lica pod zidom neće se vratiti jer su im srca postala kamena kao da su na stratištu u gradu podno crvena brijega ne drže jedni druge za ruke kao da ne možemo živjeti bez njihovih osmijeha dugo ih gledamo kako umiru stojeći ljubeći zid na kom svjetlucaju krhotine stakla vremenom postajemo poput ustrijeljene djece mislimo na ljubav koju smo ponijeli sa sobom ona diše u njihovim pothlađenim tijelima u ranu zoru u predgrađu grada pod crvenim brijegom IV. SP 52 pjesma se rađa iz čudesnog poljupca vode i uzduha u vremenu van vremena tamo gdje je mjesto nadi
27 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ dugo padaju latice koje će poletjeti u noć kroz zemlju prolaze jedri konjanici puni neba ogrnuti svilom ne zaustavljajući se pred tužnom šumom kojoj pribrajamo sivo tijelo planine ona postaje sam vrh svijeta u kom vrvi od prolaznosti jer pjesma i vrijeme pune ljudska usta koja pripadaju vječnosti i tamo su dio stvarnosti koju dotičemo svakim stihom iznova dajući joj život od samoga početka misleći na naše prvo stablo u krajolicima stiha biva naša neposrednost način pripadanja boravištu svjetlosti i duboke tame do koje ni zvijezda ne može svojim isijavanjem i tjelesnošću oblikom koji razara naše nježne oči što čitaju pjesmu od koje se ništa ne da skriti ili se vratiti vodi*4 SP 43 tvome tijelu i kruha i ruha jer ti si mladić duge kose raspjevan kao da si doletio iz Manhattana pjevajući osluškuješ svoju sudbinu u ovom podneblju gdje je krošnja u cvatu * Iz rukopisa Sama pomisao na stablo, dovršena 2000. (Op. ur.)
28 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ znam da će od prizora ostati tek voda moja mediteranska koža namreškana poput mora koje se hrani predvečernjim sjenama pa je tijelu ugodno a na tanjuru tople školjke zbrajamo se s njima SP 33 ako povjeruješ u priču tvoja će se stabla rastvoriti pokloniti lišće moru što se zaustavlja na savršenom putu u vječnost onome koji se smatra protagonistom koji za sobom ostavlja svoja lanena odijela postajući ispravnim kao i ova večer s okusom mogranja dapače sva se dvorišta otvaraju pomno opisanim prizorima nestajanja jednostavno promatrajući stablo koje se otvara čuvajući svoje korijenje SP 2O dovoljna je jedna točka da bi se posegnulo za fikcijom primaknu nam se kao da smo iz tekućeg stakla na njemu će biti označen sljedeći zapis ljudske ruke kojoj se može pripisati ulazak u vječnost zelenkasto-plavu nemuštu
29 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ nju će probuditi plohe asfalta grada s premalo skulptura fasade što uspavljuju nestvarne balerine kada se pale svjetla u prostorima gdje Degas ispija kineski čaj SP 14 jer pristaješ na sastanak na hladnom kamenju jezera i vidiš mnogo kukaca u igri s njim dolje je voda dolje provalija tvoje se lice smiješi na drugoga što iz šume će te poljubiti zapjevati pod granama povesti te nepoznatom lađom do ljepote gora i dalje nestaje u razini vode voda se hoće priljubiti koži dvoje ljudi koji su ljubeći zoru htjeli postati biljke onako gole kakove one jedva da jesu jer odijeva ih Sunce u ljubičasto-sivu koprenu na vjetru kada sve postane jedna tvar bez imalo rose i pahulja SP 3 biti iz krhke tvari znači predati sve svoje nježno oružje bijelom listu papira ostati pritom snen tražeći vatru u kolovoškom bilju ne misleći na suton svojih oblika tek rastopljenih u vodi
30 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ naša tijela gipkih pokreta lica okrenuta istoku udova što razgrnu zemlju zagrle stablo iz slikarove ruke nešto kano tinja na listu papira kao da kuća nema zidova ili nisu posve bijeli dok skladamo stihove zapisane na samo stablo vazda spremno za pjesmu dano nam je graditi prijatelje koji će vratiti zidove našoj maloj kući V. V.1. MOD 2 listajući stare zapise palimpseste izbjegavamo opća mjesta skloni povjerovati kako je Atena svakog jutra novi grad makar mu nedostajali parkovi prigušena mirna raskoš davnih vjekova*5 MOD 14 na mliječnome podnožju sive tvari kore mozga * Iz rukopisa Dvostruka knjiga (1, ?) dovršena na Badnjak 2015. i podijeljena na: Secesijski sanatorij te The Beauties of Evolution. (Op. ur.)
31 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ riječ je o rijeci/čovjeku koji vidi nevidljive stvari iz rijeke polako izlaze ljudi no ona i dalje teče mirno teče široka i sveta ispod gore Ipsilon pomalo studi čovjek jedva diše bogatiji za jednu priču ona se iskazuje raste posredstvom neprocjenjiva organa – jezika njegova je višeznačnost apsolutno savršena neki ga ljudi u sanatoriju gotovo ne upotrebljavaju za komunikaciju MOD 28 bogati kao boje velegradski pjesnici pješače svojom domovinom oboružani stiliziranim viđenjem pojavnoga svijeta vazda hrane imaginaran svijet rastući iz trena u tren doživljavaju Prirodu kao medij slobode u kojoj je moguće jedino nestati gradeći brodove od papira na kojem je uvijek nešto zapisano iz svjetlosti zemaljskih polutki pjesnici poniru duboko u elegičan svijet rezignacije prepoznati ih je kao tišine kroz koje će jednom proletjeti ptice
32 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ MOD 34 težina biljke stane u inkantaciju slojevitim oblacima u vodu kao priviđenje neodređenu nelagodu naglog premazivanja slike na prozoru pjesnik još uvijek vjeruje u svijet u stilu „Bogovi nas nisu napustili“ nebo pozdravlja tu ljepotu kao svjetlosnu svečanost arktičkog cvijeća na rubu Rimbaudova stiha MOD 49 Knez Liechtenstein živi na blagoj uzbrdici kneževine a prije njegovih dvora male su kuće za židovsku poslugu tik uz knežev dvorac ponosno vijori zastava Fürstentuma crno žuto zelena vrlo lijepa sve se to nalazi i živi „dolje“ o sličnoj čarobnoj gori napisao je gospodin Thomas Mann vrlo upečatljivu knjigu „Čarobna gora“
33 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ lječilište je savršeno uređeno čisto mali lijep svijet na više od tisuću metara visine mnogo je šetnica oko sanatorija u nekih mnogo snage i raspoloženja da ih se prijeđe nekim je ljudima ovdje postalo lijepo jer su dugo ovdje neki „ne vide uru“ da se spuste odakle su došli u ustaljen „normalan“ život i svijet ima posjetitelja koji gojzericama ili žičarom dođu ovamo tada je posebno svečano osobito dočeka li ih radost ili osmijeh na licu depresija ponekad može biti zarazna MOD 52 mudroslovlje penjanja planinom nije u gonetanju tajni nebesa sazdanju nemirne ekloge već u otkrivanju pjesništva u rečenici te pouzdanju u moralni zakon koji je umu pitak kao bijela tekuća glazba što se iz vode rađa Milko Kelemen u maglenom kraju zelenilo ono će prigrliti pjevnu rijeku nekog tko se sretno izgubio
34 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ MOD 65 nalazeći užitak u tananosti umjetnosti i sreće trube ustajanja povezat će sanatorce s otočjem gdje žive Titani drijemaju u vatri Sunca vina i tamjana zato ćemo skandirati vlastite stihove u kojima spoznajemo sporo rađanje čovjeka poslijepodne ulazimo u uređenu živicu i skulpture varaždinskoga groblja misleći da je suviše vatre u našoj postojbini ne bi li se prepoznala sva nježnost slavenskog senzibiliteta koji poznaje razliku i razluku između lakomislenosti i hrabrosti tako će se Albrecht von Losen iznova naći između očajanja i nade nastaviti mnogo čitati u njedrima nosimo hrvatsko srce okupat ćemo ga na studencu posred Zagreba bez mrlja u bibliografiji MOD 76 na prisojima Alpa plasti se sijeno pa zagrli Zemlja to vlažno predivo koje je svijesti nalik cizeliranu tjeskobu potisnuo sam kaže Albrecht
35 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ na drugu stranu dnevnog poliptiha to je nalik bespoštednoj otvorenosti stadu vokalizi i dok pastir čuva Sunce predajemo naša tijela svjetlosti vakuuma ta nigdina naša je domovina pristajem daruje nas vazda novim ruhom superiornom gospodskom šutnjom i kromatikom nazdravice što boluje s nama na Zemlji koja ima svoju težinu na rubu smo vode s naramkom alpskog sijena što ugodno miriše u naručju MOD 80 a ja mislim more je stalno traženje mjesta za tihe igre u zaljevima & zatonima predubok jastuk za naše gole sanje one se ne povjeravaju u nimalo gizdavu hodu nizbrdo sve dalje i dalje niz živu stijenu po kojom se uspinju čempresi neodredivo zelene boje pjeneći se u oblacima voda iskazuje svoju bol sastavljenu od kaplji iskušenja
36 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ zvana rosulja i mjehuraste prozirne krvi tjeskobe koju povremeno dijeli s nama to je shvatio Magellan u vremenima toliko različitim od naših na sušilima prostiremo uvijek isto rublje ono što sliči na jedra bijeli se pjevajući pjesmu bez oblika bez krika i vapaja na golom vjetru jer rodila se djevojčica blizina mora spaja nas s njenim zlatnim tjelešcem dok lipanjski povjetarac skida s nje male lagane svijetle haljinice koje ostat će u pijesku lagune kao novi oblici kojima se hrani more velika jadranska školjka V. 2. THE 1 živim u prekrasnom Tusculumu daleko od svijeta daleko od vremena milujem svoju crnobijelu mačkicu i pjevam i pjevam
37 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Evoluciji homo sapiensu sapiensu njegovoj povijesti Evoluciji THE 6 tamo na dnu oceana pronašle smo pusto mjesto gdje smo mogle poljubiti za nas otvorenu stidljivu blijedoružičastu školjku nadjenuvši joj ime Lolita THE 7 sama osluškuje zatomljene ili zvonke zvuke dubina najčešće tišinu
38 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ možda zato zaplače nevidljivih suza zatočena u mjestu sama THE 8 no krenusmo dalje moja mačkica i ja obje crnobijelih duša THE 9 jer Bog nam dade da dišemo hodamo spavamo plivamo ronimo šutimo
39 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ pod pokroviteljstvom starorimske boginje šutnje ANGERONE THE 1O ja i moja ljubljena mačkica po povratku u naš prekrasan Tusculum daleko od svijeta daleko od vremena THE 11 u miru zajedno
40 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Nada GRUBIŠIĆ THE 12 poljubila sam TSOOKIE njenu ružičastu vlažnu njuškicu zagrljene daleko od svijeta daleko od vremena.*6 * Ovaj nasumičan/„nasumičan“ izbor iz još neobjavljenih rukopisa pjesnikinje Nade Grubišić pokazatelj je njene neusporedive, nevjerojatne raspisanosti, ali i visoke estetske razine te poetičke posebnosti, uzevši cjelinu suvremena hrvatskog pjesništva, a ne samo ovdašnji, zavičajni joj književni krug. Za života sramno zapostavljenu kao jedinstven poetski glas, evo je makar posmrtno nastojimo približiti cjelokupnom hrvatskom čitateljstvu, osobito novima, mlađim naraštajima. Premda je ovaj nakladnik, Istarski ogranak DHK, nakon Nadine smrti od 2019. do 2023. već objavio sedam njenih dovršenih rukopisa, dakle sedam zbirki, preostalih pet neobjavljenih a dovršenih (prema uvidu u njenu ostavštinu nositeljice autorskih prava, pjesnikinjine susretljive kćeri Dunje Gulin), kanimo objaviti u jednome ili više svezaka, što sad nije presudno. Dvojbenima sada ostaju još neki (dovršeni ili ne, cjeloviti ili parcijalni, u „raspršenim“ dijelovima/tragovima razasuti u već objavljenim tekstovima...?, što tek treba provjeriti i istražiti) „dokumenti“ pronađeni u ostavštini: Diluvijalne pjesni (2004.), Florilegij (2008.), Dvostruka knjiga 2 (Polis, 2008. i Crystal Graal, 2015.), Nevidljive rečenice (2008.), Jerihonska kajdanka (2009.), Močvara (2009.), Pjesme o uzgonu (2009.), Mayalis (2000., 2009.) i Psalam izgubljenosti (?). Važno je najaviti zamisao da će se po objavljivanju preostalih rukopisa početi sastavljati kritičko izdanje izabranih pjesama Nade Grubišić, sa svom potrebnom, uobičajenom znanstvenom i kritičkom aparaturom. Ova autorica i naša posebna kolegica bar toliko zavrjeđuje. (Ur.)
41 Miroslav PELIKAN, Zagreb GOSPODARICA Bukač, Krunoslav Bukač uspješno je odradio i peti, višegodišnji ugovor s američkom televizijskom kućom Every Day i bilo mu je dosta. Osjećao je posvemašnju ispražnjenost svojih novinarskih baterija i očevidnu nemogućnost obnavljanja vlastitih resursa. Sasvim istrošen. Da, gotovo je, moja je novinarska pustolovina završena, gotovo s ushitom razmišljao je, nemarno vadeći složenu odjeću iz velikog plavog kovčega. S njegova dna izvadio je nekoliko listova bilježaka vezanih za posljednji zadatak u selu neposredno prije smrtonosnog Plavoga klanca. Šarolika novinarska ekipa, izvjestitelja, snimatelja, vozača, vodiča, praćena lokalnom policijom, na jedvite jade izvukla se iz obruča koji se oko sela u trenu zatvorio čim se pronijela vijest o novom sukobu u klancu, a oni su u svojim medijima samo trebali ovjekovječiti još jedan pokušaj mirovnog sporazuma između dviju zaraćenih strana. Zahvaljujući brzoj intervenciji lake oklopne brigade međunarodnih snaga, istrgnuli su se iz letalnog zagrljaja iznenadnog obruča. Dobro se Bukač sjećao pomanjkanja zraka dok je sjedio na podu oklopnog transportera, sav prekriven ljepljivim znojem, a strah mu je bubnjao u grlu. Navečer je u novinarskom centru krajnjim naporom predao izvještaj, cijelo vrijeme razmišljajući kako se posve približio trenutak napuštanja ove zemlje gdje je Ona apsolutna vladarica, jedina mjera života. (izvor: akademija-art.hr)
42 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN Često se Bukač sam sebi rugao, ponekad i s prijezirom, najčešće ispred zrcala kada si je znao svašta reći, posebice nakon bučnih i vulgarnih proslava nečijeg spasa u posljednji tren, ali događali su se i tužni oproštaji kada konjica ne bi stigla na vrijeme ili se uopće nije pojavila. Tada, ispred zrcala, buljeći u svoje izborano lice zakrvavljenih očiju, kratkom rečenicom izrekao bi optužbu i presudu onome s druge strane stakla. – Ti si njezin sluga. Da, sve ga je više uznemiravala i boljela ta misao, ne radiš ništa drugo nego pišeš i izvještavaš o slavi njezina pohoda. Jedini pobjednik u vječnom sukobu ljudi, plemenā, jezikā, država, samo je Ona, apsolutna gospodarica, vladarica vremena i života, a on s drugima svakim danom sve više uzdiže nakaznu građevinu koju čine gusto poredana, složena ili nabacana mrtva tjelesa, prepletena samrtnim grčem. Sve mu se više gadila ta neugodna, istinita spoznaja. Mora se izmaknuti izvan dosega njezinih bešumnih, crnih krila. Do isteka ugovora nekako je uspio odraditi sve obveze, svakom minutom sve jače osjećajući skori dolazak oslobođenja. No, tako očekivana sloboda nije ga zapljusnula u lice ni u posljednjim satima u dalekoj zemlji, a nije se osjećao bolje ni sada, u svome malom zagrebačkom stanu raspremajući se. Osjećao je kako ga povremeno dodiruje, bocne ga te se odmakne njezin dug, savijen šiljasti nokat na kraju crnoga krila. Bukač je dobro upoznao Njezina raznovrsna, uvijek iznenađujuća lica, Njezin prigušen govor ili smijeh, uvijek je mogao osjetiti Njezinu naglu, neočekivanu nazočnost. Bilježeći doista sve s Njezina pohoda, Bukač je na svoju veliku žalost uviđao kako sve dublje tone u sjenu ovisnosti. No, znao je kako je samo uz Njezinu pomoć preživio sve ove godine s tek nekoliko ogrebotina, dva prevrtanja vozila (kada su svi suputnici teško stradali, osim njega). Ona ga je trebala jer je dobro radio svoj posao, vješto je širio svijetom priče o nepobjedivosti, o Njezinoj konačnosti. Zato ga je puštala živjeti, a on joj je zauzvrat odano služio. Sve se više gadio sebi, dobivajući i ne odbijajući sve bolje honorare, živeći i provodeći se svake noći, da bi izjutra jedva prepoznavao vlastito tijelo i lice. Sada je dosta služenja, Gospodarice, šaptao je Bukač zatvarajući kovčeg. Sutradan je nenajavljeno posjetio glavnog urednika Vijesti želeći nekoliko preostalih godina do mirovine provesti u toj redakciji, radeći u miru i na miru. Glavni urednik Mareković nije bio nimalo zadivljen pojavom slavnoga novinara. – Vidite, gospodine Bukač, nama bi svakako bila čast da radite za nas, no mi ne možemo platiti koliko na tržištu vrijedite. A i što biste radili kod nas? Pisali o problemima gospodarstva, kulture? Naravno, ništa od toga. Vi ste izvrstan politički
43 Miroslav PELIKAN POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ analitičar, izvjestitelj svjetskog ugleda. Vjerujem da vam novac nije problem. Siguran sam da ga imate dovoljno. No, možda jednom..., kada završimo s preoblikovanjem lista, možda, lijepi pozdrav. U dva je tjedna Bukač obišao sve medijske ustanove i kod svih naišao na odbijenicu. On je svjetski igrač, a oni samo lokalni mediji. „No, dobro, neću ništa raditi, samo ću uživati.“ Potražio je stare znance, ali oni su živjeli jednolične živote nemajući vremena za njega. Susretao se u raznim situacijama s različitim ženama, ali je većinu njih zanimao najprije iskusni novinar i njegovi doživljaji, a ne čovjek koji se želi družiti. Nakon gotovo pola godine oslobođenog života, Bukač je sve češće pogledavao prema plavom kovčegu u kutu sobe, pored ormara. Jednostavno nije uspio, nije se vratio, da, Bukač,„nisi se uspio vratiti, živiš i udišeš zrak samo tamo jer možeš živjeti samo kao Njezin sluga.“ Sedamnaesti svibnja sjedio je u dobro rashlađenoj središnjoj redakciji TV kuće Every Day, daleko na istoku, u pustinji. – Kada možete početi Bukač? – veselo ga upita Martin, šef redakcije. – Odmah – odgovori Bukač. – Znate, – nasmije se Martin, – nakon vašeg nedavnog odlaska pripremio sam nov ugovor, s dodacima koji će vas sasvim sigurno razveseliti. Znao sam da ćete se vratiti. Tako sam i računao: Bukač će provesti oko pola godine pokušavajući se vratiti, a kada ne uspije, sjest će ovdje, preda mnom, i potpisati nov ugovor. Samo se mrzovoljno nasmiješio i potpisao ugovor, ne pogledavši stavke. – Bukač, na rastanku ću vam reći i ovo: nitko se od nas nikada nije vratio, nitko nije uspio. Pripadamo ovamo. Na putu do hotela, Bukačev taksi vješto je prošao između ostataka nedavnih eksplozija. Žene su vrištale, a muškarci prikupljali udove raznesenih tijela, vidljivo uznemireni policajci su stezali oružje, dok se dim lagano uzdizao, a smrad se paljevine polako zgušnjavao. Bukač je promatrao već tako često viđene prizore, misleći zdvojno: – Evo, Gospodarica te pozdravlja i raduje se tvome povratku pod Njezino okrilje. Zatvorio je oči, čudeći se kako već nisu stigli do hotela.
44 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN II. Novinari su tiho izmjenjivali informacije i glasine o tko zna kojem po redu mirovnom sporazumu. Malo je tko vjerovao kako je mir u ovim uvjetima moguć. Ipak, najava eventualnog primirja a onda, dugoročno, i mira, donijela je neobičnu svježinu na terasu hotela M., a opet, hvala Bogu, napokon mir. To bi značilo svršetak njihova boravka u ovoj pustinjskoj zemlji i to baš sada kada su je jedva upoznali, sada će, dogodi li se mir, morati krenuti prema novim odredištima, u nove nepoznate i još opasnije krajeve. Za nekoliko minuta većina novinara napustila je hotelsku terasu i krenula u bjesomučnu jurnjavu za provjerom informacija. Bukač je ostao, čekajući Martinov poziv. Polako je ispijao hladnu limunadu i promatrao mlađe kolege koje je već obuzimala panika. Nemaju pojma kamo idu ni zašto, smijuckao se Bukač, prisjećajući se teških ili nerijetko gotovo tragičnih posljedica vlastita neiskustva otprije mnogo godina. Martin ga je uskoro obavijestio o tome da se idućih dana sastaje nekoliko plemenskih vođa u mjestu Suk, sto i četrdeset kilometara sjeverno od glavnoga grada, točnije sto četrdeset i dva kilometra sjeverno od hotela M. Bukač je pozvao Ricka, Portorikanca, asistenta i spretna vozača. S njim je prošao svašta i osjećao je neizmjerno povjerenje prema sudrugu. Krenuli su za nekoliko minuta, posve opremljeni. Rick je namjeravao ponijeti barem jedan Colt automatic, za svaki slučaj, no Bukač ga odvrati od namjere. – Samo nam još to treba – reče Ricku. Neometano su i prilično brzo prošli kroz grad i uskoro se našli sami na slabo održavanoj cesti, no za njihovu Toyotu to nije bio problem. Rick je vozio sporo i oprezno Do večeri su uz nekoliko zaustavljanja prevalili devedesetak kilometara, s obiju strana ceste povremeno uočavajući uništena vozila i tijela kako iz njih dijelom izviruju. Odlučili su prenoćiti u vozilu, parkirani neposredno uz cestu, a s prvim svjetlom kreću odmah dalje. Na svu sreću noć je prošla mirno. Pored njih prošlo je nekoliko vozila ne zaustavljajući se. Za sat vremena stigli su u Suk, malo beživotno selo. Opazili su dva-tri novinarska vozila kako se motaju po seoskim ulicama. Usred sela prazan prostor: – Nešto kao trg, – promrmlja Rick i zaustavi Toyotu. Uskoro im se pridružio, zaustavivši se s njihove desne strane, Nigel Jones, engleski novinar s tamnoputim vozačem.
45 Miroslav PELIKAN POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ – Ništa? – gotovo nečujno izusti Jones prilazeći Toyoti. – Ništa – odgovori Bukač. Dan je polako klizio, vrućina je već bila neizdrživa. Navečer su im se pridružili francuski i njemački novinari. Četiri novinarska vozila, parkirana jedno pored drugog, strpljivo u očekivanju kakva događaja u Suku. Ali, baš se ništa nije događalo. Novinari bi povremeno ugledali poneku priliku kako odlazi niz ulicu i to je bilo sve. Niti sutrašnji dan nije donio promjene. Navečer je Martin nazvao Bukača preko radiostanice i naložio mu neka se vrati u bazu. Četiri vozila u koloni ubrzo su napustila Suk i krenula prema jugu. Na izlasku i sela, nenadano, posljednje vozilo, ono njemačkih novinara, precizno je pogođeno projektilom iz ručnog bacača. Eksplozija je raznijela vozilo, razbacavši metal i dijelove tijela, koji su se zabijali u zidove okolnih kuća ili se odbijali od njih padajući na prašnjavu cestu. – Gotovi su! – zavapi Rick i nagazi gas. Englesko i francusko vozilo pojurila su za njima. Pala je noć, morali su usporiti, ali odluka je bila jednoglasna: vozi se i po najgušćem mraku, nema zaustavljanja, sve do hotela M. koji im se odavde činio poput neosvojive gibraltarske tvrđave. Sedamdesetak kilometara od baze Nigelovo je vozilo naletjelo na ukopanu minu, prevrnulo se, no svi su u njemu srećom ostali neozlijeđeni. Ukrcali su se u trenu Francuzima. Valja se samo spasiti, mislio je neprestano Bukač. – Samo vozi, – samouvjereno reče Ricku – samo vozi! Jutro je otkrilo strašnu istinu: oba su vozila bila duboko u pustinji, očito daleko od ceste. Tko zna kada su sa nje uopće sišli... Englezi i Francuzi odmah su iznijeli plan: pratit će tragove i tako pronaći cestu. Rick nije bio za to, pustinja je prevrtljiva, tvrdio je, i zametnut će sve tragove. S pomoću navigacijskih uređaja on i Bukač mogu sigurno stići do grada. Pozdravili su se i krenuli na suprotnu stranu. Bukač se iznenada dosjeti Svemoćne.„Hajde, pomogni svome podaniku, sluga treba Tvoju pomoć, Gospodarice“. Rick je vozio bez riječi, povremeno provjeravajući pravac. I tada se točno pred njima, na dobrom pravcu, pojavi velika dina. Rick nije uspio zakočiti. Zabili su se u pijesak koji je kroz razbijena stakla odmah počeo navirati u vozilo. Bukač se dobro natukao, ali u redu je, miče prstima, nogama, sve je u redu, samo da se izvuku iz ovoga pješčanog mora. Pogleda prema Ricku. I on je izgledao u redu. Pomogne mu, izvuče ga iz vozila.
46 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN Rick je drhtao. – Oprosti Bukač, nisam vidio. – Sve je u redu, živi smo, to je glavno. – Idemo pješice, možemo mi to. Onamo! – pokaza Rick i krenu, da bi nakon drugog koraka ovaj bolno jauknuo. Bukač pritrči i u pijesku ugleda prepoznatljiv zmijski trag. Rick se držao za nogu. – Ah! – ugrizla me beštija. Obojica su znala da Ricku nema spasa, protuotrov nikada nisu nosili, a do grada je daleko. Rick je dopuzao do Toyote, već gotovo napola prekrivene žednim pijeskom, i mahnuo Bukaču kada se nekako uspio nasloniti na olupinu. – Idi, idi i ostavi me. – Evo, uzmi vodu... – Ne! – uzviknu Rick, voda treba živima, a ne mrtvima. – Zbogom prijatelju.... – Eh, da mi je sada moj Colt, kako bi to bilo lijepo, nisam te trebao slušati Bukač, nisam te trebao slušati! Ne mogavši više gledati Rickovu patnju, krene Bukač prema jugu. Koliko već hoda, koliko je sati na ovoj visoravni pakla? I napokon noć, konačno tmina. Bože, Bože!, mrmljao je Bukač, je li ovo kraj? Sjedne na pijesak, pognu glavu, umor je bio neizdrživ, tjelesna nemoć prevladala je. Bože! Bože! I tada Bukač začuje glas, jasno: – Osvrni se ponekad. Bukač hitro ustane, otrese pijesak i okrene se, osvrne se prema nevidljivim tragovima u noći. Samo je koračao i koračao, dalje i dalje. Pred jutro u daljini ugleda jureća svjetla. Cesta, cesta, hvala Ti, hvala! Ipak, ne služim Ti više, Gospodarice... – govorio je u sebi, sretan, u prljavoj kabini turskog kamiona dok su se približavali gradu. Turčin mu reče kako su se prethodnih noći dogodila dva razorna napada na grad. Doista, uskoro su se s mukom kretali između ruševina u plamenu, urlici i zapomaganja... Zahvalio je Turčinu i požurio prema hotelu. Izdaleka shvati: hotel M. posve je uništen. Prišavši bliže, zgrozi se. Od hotela preostao je samo betonski kostur ogoljen vatrom i eksplozijama. Raspitujući se tko je preživio, opet se sjeti Gospodarice. – Da, da, služim joj. Izvukla me prije svoga krvavog pira jer moram iznova svjedočiti o Njezinoj nadnaravnoj moći.
47 Miroslav PELIKAN POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Gledao je uništen, mrtav hotel, osvrćući se zbunjeno u veličanstvenoj orgiji uništenja. Iz džepa izvuče notes i započe bilježiti, ne osjećajući kako mu suze klize niz obraze. III. Nakon nemilih događaja, Bukač je nastavio, donekle potresen, obavljati svakodnevni, prljav, krvlju prožet odvratni posao, samo se ponekad sebi opravdavajući kako uistinu drugo i ne zna raditi. Sve je više pio u dugim, besanim noćima, kockao se u velike iznose, dobivajući i gubeći. Vrijeme je ponekad noću ubijao užicima s plemenskim ženama, prepuštajući se divljim strastima. Svi su se tako prikrivali, skrivali, krili od Njezina pogleda, čuvali se sami i jedni druge kako ne bi dospjeli u sjenu Njezinih bešumnih, crnih krila. Danju su i noću uzimali što se moglo, znajući kako je svakome možda posljednji dan, zadnja noć. Šefovi redakcija na terenu vodili su računa samo o jednom: što više informacija, slika i filmova s lica mjesta, što više zapisa iz grotla pakla. Samo je to važno, novac se ne može prebrojiti, koliko se dobro zarađuje, a ljudstva je uvijek dovoljno: tko „ode“, dođe mu zamjena... Pun, neprekinuti krug. Novi hotel M 2, doista je podsjećao na Babilon, koliko jezika, koliko raznih fizionomija i sve pod jednim krovom! Bukač je ponekad osjećao umjeren pritisak proživljenih ili preživljenih godina, teško stečeno iskustvo pomalo ga je gušilo, rasterećivao se na sebi svojstven način. Neugodni, stradanjima premreženi novinarski zadaci, zatim kocka, žene, sve natopljeno alkoholom. Koliko će još tako izdržati? – upitao se sinoć pred zrcalom. – Sve dok budeš imao Njezinu milost, do tada, a nakon toga mrtav si, potišteno zaključi. Prethodne je noći loše spavao, alkohol je polako isparavao iz iscrpljena tijela. Otvori oči i zagleda se u strop na kome su lelujale sjenke. Ustane i razmakne zavjesu, stane pored otvorena prozora. Grad uglavnom spava, poneki pucanj, u daljini bljeskovi eksplozija, farovi automobilā pred hotelom. Vrati se i sjedne na krevet. Ovo je čista ludost, pomisli. Tek tada opazi, osjeti nečije prisustvo na ležaju pored. Osvrne se i u polumraku ugleda nježno lice mlade žene. Da, talijanska novinarka, neiskusna, ponudio joj je vlastiti recept za preživljavanje. I eto, sada je tu s njim, dok on još polupijan osjeća kako se budi gađenje prema samome sebi, stidi se svoga oronulog tijela i uznemirene, narasle požude prema tome krhkom tijelu lijepih oblih dojki.
48 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN Gleda u njezino lice, diveći se ljepoti žene čijeg se imena nikako ne može sjetiti. Pogladi je po licu, odmakne joj pramen kose, doista je lijepa. Bože, što ona radi u ovoj dolini suza pokraj podloga satira iz pustinje? Talijanska novinarka mirno spava, vjerojatno sretna što je pronašla oslonac za korak ili skok u budućnost, zatim se okreće na bok, otkrivajući sklad mladoga tijela. Bukač razmišlja o nepravdi koju nanosi nekom nepoznatom talijanskom mladiću koji sada opušteno ispija kavu negdje u Rimu, misleći na svoju ljepoticu, vjerojatno ni u snu ne sumnjajući kako ona upravo dijeli ležaj sa starijim kolegom. Opet ustane, zapali cigaretu i iznova se zagleda u pustinjske bljeskove. I tada se dosjeti. Ona bi me mogla zamijeniti kod Nje. Ona bi mogla nastaviti moj jeziv posao i osloboditi me. Znam, kada dosegnem slobodu, istoga ću trena biti mrtav. Slobodan, znači mrtav. Sjedne na krevet. Možda bi od nje moglo biti nešto, valja pokušati. Idućih tjedana često su se družili. Bukač joj je otvarao vrata za koja nije ni znala da postoje. Upoznao ju je s gotovo svim utjecajnim pojedincima u novinarskom svijetu i lokalnoj vlasti. Diana, tako se zvala, u međuvremenu se preselila u njegov hotelski apartman. Bukač je, to je bilo vidljivo svima, znatno smanjio količinu alkohola unesena u satirski organizam, nije više kockao niti se družio s drugim ženama, zapravo ponovno je postao novinar, sav posvećen poslu, ali i Diani. Zgrozio se kada je nakon nekoliko tjedana shvatio da se poput pubertetlije zaljubio u Dianu. Uživao je dječački iskreno u svakom trenutku provedenom s njom. Istodobno, nije ni na trenutak zaboravio svoju nakanu: osposobit će je i jednoga će ga dana Diana uspješno zamijeniti kod Nje te će konačno biti slobodan. Kada se sve činilo gotovo idealnim, Diana je pokupila stvari i iselila se iz njegove sobe, ostavivši tek kratku poruku:„Hvala na druženju i potpori. Addio. Diana.“ Naravno, već je istoga popodneva Bukač saznao kako se Diana odnedavna intenzivno druži s uspješnim francuskim novinarom koji je jako sličio Alainu Delonu. Njegov šef Martin suosjećajno ga potapša po ramenu: – „Izvori“ su me obavijestili prije dva tjedna, ali nisam želio kvariti tvoju radost, sreću. Uostalom, dosta si i uživao. Drugo, ona je sada šefica talijanske redakcije. Kažu mi kako se osjeća tvoj utjecaj, čini se da si je dobro podučio. Idemo dalje, O.K.? * Polako sam zaboravljao Dianu, blizinu njezina tijela, i opet uronio u poznata noćna događanja: alkohol, kocka, žene... Moram priznati da mi je laskalo kako su me iznova prihvatili, naravno, uvijek sam bio njihov. Danas sam jedva ustao, zapravo probudio me telefon.
49 Miroslav PELIKAN POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Martin. – Čuj, možda te ne zanima, ali ipak... Diana i onaj Francuz poginuli su u eksploziji, negdje pored Suka. Pomislio sam opet na nekog talijanskog mladića koji posve mirno ispija drugu jutarnju kavu negdje u Rimu, nadajući se kako će imati lijepu djecu s Dianom, kada se ona jednom vrati. Na komemoraciji u povodu smrti dvoje mladih novinara i ja sam ih na put prema njihovim domovinama ispratio s nekoliko riječi. – Ovdje samo pijesak traje, a on je sačinjen od bezbrojnih zrnaca naših života koji više ne postoje. Stojim u noći pred prozorom i gledam u daljinu, prema pustinji i vidim, posve jasno vidim Njezina velika, bešumna, crna krila kako nas natkriljuju i prijete zaboravom. IV. Više negoli se moglo očekivati, smrt mlade talijanske novinarke, na čuđenje sviju, pogubno je djelovala na Bukača. Još je uvijek nekako ispunjavao svoje, istina sve rjeđe, novinarske obaveze, na posebne zadatke nije išao, no noću ga se više nije moglo vidjeti u barovima, ni u kockarnicama, niti u krevetima uvijek drugih žena. Noći je provodio u hotelskoj sobi, spavajući rijetko i kratko, neprestano razmišljajući o Diani, ali ne o onome što se između njih još moglo dogoditi, već isključivo proživljavajući svaki upamćeni tren s njom. I sada je mogao u svakom trenutku noći osjetiti mekan dodir njezine ruke, dobro se sjećao njezina poticajnog mirisa kada bi doslovce utrčala u krevet nakon tuširanja. Ipak, Bukač se najradije prisjećao Dianina očaravajućeg, zavodljiva pogleda crnih očiju. Tada bi osjetio suze na obrazima, otirao ih teško, nemoćan, jadan. Obavijestio je Martina kako mu je dosta, ima sve uvjete za mirovinu, dozlogrdila mu je ova nepregledna, opaka pustinja, a Diana mu užasno nedostaje. Mora otići. Martin se nevoljko suglasio s Bukačevim zahtjevom. Već sutradan Bukač se razdužio, pozdravio sa znancima jer prijatelja više nije imao, bili su mrtvi, te otputovao u Zagreb, ni ne pogledavši kroz ovalni avionski prozor prema žutoj pustinji. Ponešto je na brzinu preuredio mali stan i većinu vremena provodio čitajući poeziju, neprestano misleći na Dianu s užasnom spoznajom koju nikako nije mogao prihvatiti: lijepe Talijanke više nema. Lokalni mediji pokušali su ga ovoga puta zainteresirati za suradnju, no on ih je sve odlučno odbio.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=