88 FILOZOFIJA I FILM Žarko PAIĆ furtske kritičke teorije, jest i u tome što Kracauer ostaje dosljedan svojem ranome uvidu o fragmentaciji i kaosu s kojim raspad društva u filmu mora na ovaj ili onaj način polučiti nekom vrsti mesijanskoga iskupljenja. Samo je pitanje kako se fizička stvarnost dohvaćena kamerom u horizontu svijeta života može iskupiti a da to nije svedivo na tradicionalnu metafiziku kao teodiceju u Leibniza. Nemojmo zaboraviti da podnaslov njegove Teorije filma glasi Iskupljenje fizičke stvarnosti. U epilogu svoje paradigmatske knjige Kracauer ne upućuje samo na ono što je u Weimarskim esejima 1920-ih još nazivao raspadom društva. Sada je kontekst post-apokaliptički. Nakon iskustva Holokausta i završetka 2. svjetskoga rata, nakon trijumfa američke liberalne demokracije, tehnološkoga napretka i posvemašnje vladavine masovne kulture, film kao masovna umjetnost mora dospjeti do kristalizacije kraja povijesti. Otuda njegova„materijalna estetika“, za razliku od Benjaminovih postavki o gubitku aure umjetničkoga djela, ima drukčiju mesijansku zadaću negoli je to očekivano. Iskupljenje se ne odnosi tek na trijumf pravednosti. U židovskoj eshatologiji pravednost nadilazi obzor ideje slobode i jednakosti. Uostalom, otuda nastaje mogućnost da iskupljenje kroz dimenziju ljudskoga sjećanja radikalno mijenja smisao već dogođenog povijesnoga zbivanja. Ništa što je već postojalo u povijesnome smislu nije time izgubljeno. Sve poprima drukčije etičke postulate iz jednostavnoga razloga što film za Kracauera kao slikovni episteme modernosti otvara mogućnost zadržavanja u svijesti onog što je prohujalo u običnoj memoriji pojedinca. To znači da stvari koje su odavno izgubile vrijednost i sjaj pozlate iznova ulaze u prostor-vrijeme ljudske komunikacije. Ali ne kao oživljavanje mrtve prošlosti, već kao ono što Kracauer u posmrtnome tekstu iz 1969. godine naziva „Utopia of the in-between“. Riječ je o mesijanskome shvaćanju povijesti kao u filmovima o američkoj povijesti i naciji-državi, kao što su npr. filmovi Davida W. Griffitha. Poznato je da ovoga filmskog redatelja za primjer uzima i Gilles Deleuze kad govori o povijesti i mesijanstvu slika-afekcije.21 Što je time Kracauer uspostavio u svojemu filmskome mišljenju, ako ne kripto-teologijski pristup vidljivosti tzv. fizičke stvarnosti. Štoviše, realizam je u svojoj konstruktivnoj inačici neodređenosti, entropije, kontingencije i svijeta života postao mesijansko polje na kojemu se istodobno pojavljuju povijesne figure spasa i heroji slap-stick komedije, svijet profanoga holivudskog Olimpa i svijet metafizički shvaćenog beskućništva iz Gruneove Ulice kao najpogođenije metafore i simbola modernoga filma uopće. 21 Drehli Robnik,„Siegfried Kracauer“, str. 48.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=