86 FILOZOFIJA I FILM Žarko PAIĆ Što? Ništa drugo negoli izbavljenje ili iskupljenje modernoga čovjeka u kinematičkome procesu prevladavanja kaosa i fragmentacije toga megastroja kapitalizma u kojem čovjek kao individuum postaje dvostruki beskućnik, kako od svoje prividne lagodnosti egzistencije unutar klasno-socijalne piramide moći, tako i od svoje vlastite prirode koja ne postoji unaprijed kao metafizička ploča sa sedam pečata. U ovoj ranoj fazi njegova promišljanja filma još se nazire bistar pogled u društvenu funkciju filma, kad u raspravi „Sociologija kao znanost“ („Soziologie als Wissenschaft“) pokazuje bitnu razdvojenost života i istine, egzistencije i slobode. Sve je to, dakako na mnogo višoj razini spekulativnosti, izveo Georg Simmel u tekstovima o metropoli i gubitku ljudskosti u grotlu kapitalističke modernizacije.15 No, samo je Kracauer, uz Waltera Benjamina, uspio prikazati samu „bit“ moderne masovne kulture polazeći od njezinih naizgled rubnih fenomena kao što su prolaznost svakodnevice, mediji, rituali, lutanja velegradom u potrazi za svagda novim uzbuđenjem i užitkom prazne transcendencije života. Njegov esej „Masa kao ornament“ iz 1927. godine u tom je pogledu zrcalo društveno-kulturalne dijagnoze površnosti i efemernosti duha moderne mobilizacije kapitala u tijelu-kao-slici i doista se može smatrati svojevrsnim prethodnikom postmoderne simulacije u mišljenju Jeana Baudrillarda.16 Razlika je ipak neporeciva. U Kracauera, kao i filozofijski preciznije izvedeno u Benjamina, postoji nužna sveza i odnos između teologije mesijanstva i povijesnoga prikaza apokalipse modernoga svijeta na njegovu vrhuncu u onome što se od Deborda naziva spektaklom u formi slike kao fetiša kapitala. Bog je još uvijek u svojoj profanoj šetnji velegradovima Europe i SAD-a poput beskućnika i lutalice imao težnju za dubinom negdje iza ovog svijeta, tu mahnitu potrebu za vlastitom transcendencijom. Sve je to nestalo u prahu i pepelu postmoderne začarnosti imanencijom i transparencijom tehnosfere. Otuda za Kracauera još u ranoj fazi nije slučajno da je njegov istinski glumac-akter ovog metafizičkoga beskućništva moderne nitko drugo negoli čovjek koji se nikad nije smijao ‒ Buster Keaton. U nizu tekstova o holivudskim filmovima tih godina, koje je objavljivao u različitim novinama, Kracauer je u Keatonovoj figuri pronašao tihoga i nesvodivog viteza samoće i otuđenosti, čije herojstvo proizlazi iz istinske estetske odnosno kinematičke mesijanske vjere u spas maloga čovjeka u masi istih i različitih. Pisanje o slapstick-komediji imalo je nakanu razotkrivanja onoga što je Kracauer prepoznao kao pokušaj stvaranja nečega što pripada drugosti i svojevrsnoj tihoj subverziji vladajućih vrijednosti kapitalističke ekonomije. Film je stoga moderan topos u svojoj... 15 Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2001. Prijevod Kiril Miladinov. 16 Siegfried Kracauer,„The Mass as Ornament“, u: The Mass Ornament: Weimar Essays, str. 75-88.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=