85 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA I FILM vjeran postavci o fotografskoj slici koja u filmu ima svoje materijalno i simboličko proširenje, novo razumijevanje zahtijeva uključenje proustovske metode razmjene psihofizičke energije s prostorom perceptivnoga odnosa gledatelja koji želi neprestano dinamiziranje događaja iz jednostavnog razloga što film kao distrakcija i fragmentacija fizičke stvarnosti gledatelju mora ponuditi više od puke katarze. Decentriranome subjektu masovne kulture film mora dati uvjet mogućnosti spoznaje mesijanskoga realizma. Taj uvjet mogućnosti jest estetsko iskupljenje u svijetu koji apokaliptički i distopijski hrli u posvemašnju propast. 3. Kad je 1924. godine napisao kritiku filma Karla Grunea, Ulica (Die Strasse) za Frankfurter Zeitung, Kracauer je maestralno opisao uvodnu scenu u kojoj glumac Eugen Klöpfer leži izvaljen na kauču u malograđanskoj primaćoj sobi kao vlastitome utočištu od prijetnje izvanjskoga svijeta, ali svi znakovi njegove relaksacije upućuju na to da ovdje nije kod kuće. Dok, naime, njegova žena gleda na ulicu kao na ulicu, njegov je pogled odsutan i kao da sam luta tom beskrajnom ulicom samoće i beskućništva. Čini se da je upravo taj prizor i prikaz filma prava sudbina samog Kracauera u... „konfiguraciji dvostrukog beskućništva – između privida buržujske intime i anonimne drugosti moderne ulice“.14 Čini se da je ovaj vizualan prikaz više od diskurzivne moći jezika. Beskućništvo, gubitak onoga što Nijemci nazivaju Heimat, odredilo je Kracauerovu poziciju kao neovisnog intelektualca u Njemačkoj uoči dolaska nacizma na vlast. No, niti obećana zemlja liberalnoga carstva poput Amerike nije bila ništa drugo negoli utopija drugog, kozmopolitski bezavičajnoga beskućništva. Ulica otuda nije samo paradigmatski film 1920-ih godina, iz koje proizlazi bit modernosti kao duha tehnološkoga napretka i individualne slobode egzistencije. To je film koji predstavlja bit svekolikog ontologijski određenoga otuđenja čovjeka u kapitalističkome megastroju industrijske proizvodnje i kulture kao ornamenta totalne zabave s kojom prestaju sve muke svakidašnjeg života. Tako film postaje više od života i smrti. Nitko kao Kracauer nije u novonastalome fenomenu medija filma kao sinteze mase i moći začaravanja ljudske percepcije vidio i ono što je onkraj svakog pogleda, onkraj sivih zona vidljivosti. 14 Miriam Hansen,„Decentric Perspectives: Kracauer’s Early Writings on Film and Mass Culture“, New German Critique, 1975., str. 47.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=