84 FILOZOFIJA I FILM Žarko PAIĆ kritike ideologije.11 Da bismo dospjeli do uvida o biti mesijanskoga realizma u Kracauerovoj Teoriji filma, najprije je potrebno još preciznije razjasniti što označava taj prijeporni pojam fizičke stvarnosti. Za Heide Schlüpmann neporecivo jest da taj pojam uključuje i rezultate spoznaje iz tzv. popularnih znanosti, ali pretpostavlja i Kracauerovu kritiku pozitivizma koju je uvelike prakticirao u vajmarskome razdoblju.12 Ukratko, ovdje treba istaknuti to da pojam fizičke stvarnosti ujedno obuhvaća materijalni aspekt njezine prisutnosti u čovjekovoj svijesti kao aktualnosti koja protječe u različitim stanjima. No, problem je u tome što Kracauer nije filozofijski precizno opisao što uistinu misli s tim pojmom, kako da ga se shvati u tradiciji metafizike od Descartesa, Leibniza i Spinoze do Hegela i Marxa. Nije se teško u tom smislu složiti s Adornom da Kracauru nedostaje sustavnosti i misaone preciznosti. No, ono što ga ipak uvelike krasi kao teoretičara masovne kulture i filma jest nesvodivost intuicije i pojmovne distrakcije. Znamo li da je u Weimarskim esejima 1920-ih godina govorio o Proustovu Traganju, bit će jasnije da njegov materijalizam i realizam nose podrijetlo senzualizma i intuicionizma. A to naprosto znači da fizička stvarnost ne isključuje područje snova i fantazmagorije. Ako bi ovdje bilo uputno podsjetiti na to da je uz fizičku stvarnost ključ Kracauerove teorije filma u spoznajno-djelatnome statusu distrakcije i fragmenta same zbilje, onda se čini samorazumljivim da je film u procesu stvaranja materijalnosti i oniričnosti drugog života modernoga čovjeka savršen medij za mesijanski realizam upravo zbog toga što iz nje struji„materijalna estetika filma“.13 Što znači ovaj iskaz? Ponajprije, za Kracauera je film dvoznačne prirode. S jedne je strane posrijedi proširenje tzv. fizičke stvarnosti, kojemu je u temelju fotografska slika, a s druge, pak, susrećemo se s percepcijom koja nastaje perspektivistički, odnosno rezultat je rada filmske kamere. Ne možemo pritom izbjeći upozoriti na to da je sam Kracauer od 1920-ih do 1960-ih godina, od faze Weimarskih eseja do faze Teorije filma, evoluirao u shvaćanju odnosa teksta i slike. Premda je nedvojbeno riječ o nenarativnome pristupu filmu, iskustvo s boravkom u emigraciji i egzilu u Americi 1940-ih godina i dalje je imalo udjela u pristupu koji je dosegao vrhunac u tome što je američki film tih godina na posve drukčiji način postao realizacijom pripovjednoga iskustva romana kao predloška za filmsku priču. U cjelini, pristup koji Kracauer uvodi u Teoriju filma s filozofijskoga stajališta označava napuštanje novovjekovnih metafizičkih velikih priča o vladavini subjekta nad izvanjskim svijetom. Otklon od kartezijanstva i kantovstva vidi se u promjeni shvaćanja biti filmske slike. Premda je ostao 11 Vidi o tome: Heide Schlüpmann,„The Subject of Survival: On Kracauer’s Theory of film“, New German Critique, br. 5, proljeće 1975., str. 111-126. 12 Heide Schlüpmann,„The Subject of Survival: On Kracauer’s Theory of film“, str. 113. 13 Heide Schlüpmann,„The Subject of Survival: On Kracauer’s Theory of film“, str. 119.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=