83 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA I FILM svjesnoga,9 tako i u Kracauera moderna tehnologija i ljudsko iskustvo nisu razumljivi iz nekog monokauzalnoga determinizma. Subjekt masovne kulture postaje sam način filmske recepcije u procesu distrakcije. To znači da kinematički proces mišljenja pogađa stvaranje masovne subjektivnosti iz duha same difuzije filma i njegove distrakcije. Odjednom se čovjek u 20. stoljeću nalazi u položaju objektivirane subjektivnosti koju određuje nova tehnologija s njezinim mehaničkim načinom proizvodnje, distribucije i potrošnje. Sve je razmjestivo, fragmentarno i sve je istodobno podložno nadomjestivosti. Film nije otuda bilo koji nov medij, već onaj koji omogućuje da se čovjeka ujedno oslobodi svih izvanjskih prisila i da ga se kontrolira prisvajanjem i osvajanjem njegova mozga u smislu masovne percepcije kroz stanje šoka. Kao što je za Nietzschea bit modernosti iskazan logikom brutalnosti, mase i moći unutar kojeg valja smjestiti slobodnoga individuuma na najvišoj razini njegove samosvijesti i otuđenja od izvorne biti čovjeka, tako se i u Kracauera, mnogo više u Weimarskim esejima 1920ih godina negoli u doba Teorije filma iz 1960-ih godina, može pronaći simultanih mjesta na kojima se film shvaća kao autentično moderan fenomen i medij samoiskustva u procesu neminovnoga postvarenja ispunjenog nasiljem, nepostojanošću i traumom.10 Slika svijeta ranoga modernizma otuda ima filmsko uprizorenje rascijepljenog subjekta koji humorom i heroizmom poput lutalice kroz labirint grada smjera pokušaju konačnoga iskupljenja. Paradigmatski slučaj u nijemome filmu 20. stoljeća predstavlja lik koji utjelovljuje Charlie Chaplin. Film, dakle, za Kracauera mnogo više negoli za Benjamina postaje topos čudesnog mesijanskoga realizma. Ovdje pojam mesijanstva u židovskoj tradiciji kao i u teologijskim spisima Gershoma Scholema valja metodički zagraditi od svakog oblika profaniranja temeljne ideje judaizma. No, nije nimalo slučajno to da će mesijanstvo odrediti filozofijski i umjetnički put velikih mislilaca 20. stoljeća spram onoga što slijedi nakon propale utopije marksizma i komunizma. Među ove mislioce – kao što su Walter Benjamin, Ernst Bloch, Franz Rosenzweig, Max Horkheimer, Leo Strauss, Emmanuel Lévinas, Jacques Derrida, Jacob Taubes – svakako valja uvrstiti i Siegfrieda Kracauera. Za njega je kriza modernosti nešto što iziskuje put društvene i kulturalne katarze iz duha filmske umjetnosti, a ne iz bilo kakvog utopijsko-revolucionarnoga načina politizacije društva. Stoga je Kracauer kao i Benjamin svagda bio na rubu i onkraj Frankfurtske škole, a svojim je prilozima postao nezaobilazan u drukčijemu shvaćanju masovne kulture i 9 Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018. 10 Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Cambridge-Massachusetts-London, 1995.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=