82 FILOZOFIJA I FILM Žarko PAIĆ 2. Jedna od učestalih primjedbi Kracauerovoj Teoriji filma jest ta da on poseže za tzv. naivnim realizmom u smislu izravnoga odnosa filma i stvarnosti. To znači da sliku shvaća instrumentalno i referencijalno, štoviše tako da je ona uvijek u funkciji nekog predstavljanja materijalnoga svijeta. Međutim, dostatno je već na počecima ovog djela vidjeti kako je riječ o iznimno složenoj teksturi i vizualnoj dinamici filma. U iznimno poticajnom tumačenju teoretičar medija i filma Thomas Elsaesser upućuje čak na pet općih značajki medija kao što je film, koje Siegfried Kracauer artikulira u odjeljku naslovljenom „Inherent Affinities“. To su neizvedba, slučajnost, beskrajnost, neodređenost i tijek života. Svih pet značajki imaju bitnu srodnost s tendencijama novoga vala u filmovima Roberta Rossellinija, poput Paisà iz 1946. godine, kao i u filmovima Roberta Bressona. Zanimljivo je nadalje to da su ovi Kracauerovi filmski favoriti i u Deleuzeovu Filmu 1-2 dobili velik formativni značaj, a uz njih valja istaknuti još i Akira Kurosawu s Rašomonom iz 1950. godine te Orsona Wellesa i njegova Građanina Kanea iz 1941. godine.7 Već je unaprijed bjelodano kako ovih pet značajki ne pripadaju tzv. naivnome realizmu. Prije bi se moglo govoriti o tome kao da su izašle iz kaputa najsuvremenijih teorija složenosti (complexity theory) koje astrofiziku i sintetičku biologiju danas povezuju s biokibernetikom. Sve to svjedoči o tomu da stvarnost u filmskome imaginariju postaje sklop slučaja i kontingenoga događaja u kojemu prostorna multi-dimenzionalnost otvara pitanje o središtu i rubu funkcije akterā odnosno glumaca u filmskome kretanju na sceni. Usto, ovih pet afiniteta blisko je ideji André Bazina iz njegova kanonskoga teksta „Ontologija fotografske slike“ prema kojemu se uz film kao legitimnu umjetnost pojavljuje i televizija kao estetski nov medij sa svojom vizualnom specifičnošću.8 Što je ono navlastito u Kracauerovu shvaćanju koje je iznio u Teoriji filma? Njegovo duhovno i životno prijateljstvo s Walterom Benjaminom zacijelo govori i o afinitetima koja su obojica dijelila u analizi modernosti i masovne kulture kad je riječ o novim medijima poput fotografije i filma. To svakako valja imati u vidu. Na tragu Nietzschea i Marxa, bjelodano je to kako su obojica lucidno uvidjela da moderno društvo nije puki nastavak industrijskoga kapitalizma drugim sredstvima u 20. stoljeću. Ono uistinu navlastito za bit modernosti za Kracauera postaje logika fotografske slike koja određuje kinematičku proizvodnju svijesti masovnoga gledatelja. Kao i u Benjamina, koji je u teoriju umjetnosti 20. stoljeća unio estetske pojmove aure i optički ne7 Thomas Elsaesser,„Siegfried Kracauer’s affinities“, Necsus, https://necsus-ejms.org/siegfriedkracauers-affinities/ 8 André Bazin,„The Ontology of the Photographic Image“, Film Quaterly, Vol. 13, br. 4, ljeto, 1960, str. 4-9. https://www2.southeastern.edu/Academics/Faculty/jbell/ontologyphoto.pdf
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=