81 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA I FILM dundantnu. Premda ga je i sam Adorno u jednome tekstu iz 1964. godine nazvao „čudesnim realistom“, ovaj pridjev koji ukazuje na misterijsku dimenziju njegova mišljenja o filmu nije bio dostatno teorijski razrađen.5 Poznato je, naime, to koliko je Adorno imao kritičkih zamjerki spram Kracauerova„amaterskoga mišljenja“ o filozofiji i različitim aspektima sociologije i političkih znanosti poput, primjerice, njegova gotovo uvredljiva stava o Kracauerovoj kritici ideologije kao propagande, osobito u slučaju analize nacizma. Ostavimo, pritom, čak i činjenice da je njegov studij filozofije izvan sveučilišnih institucija bio nužno povezan s nekovrsnim sinkretičkim i hibridnim teorijskim spoznajama, što je pridonijelo tomu da izgradi vlastiti stil odbojnosti spram akademizma i formalizma svih boja. Jedino bitna jest postavka o filmu iz njegove kasne faze, obvezujuća za svaki daljnji interpretativni pokušaj uspostavljanja odnosa između Kracauera i Deleuzea. Nije, dakle, film za njega nikakva mimetička djelatnost kojom gledatelj vidi ono što je samo po sebi vidljivo iz logike postojane fizičke stvarnosti. Umjesto toga, nailazimo na vrlo osebujnu poveznicu između ontologije realizma i epistemologijskoga konstruktivizma kad Kracauer tvrdi kako putem filma nastaju posve novi odnosi između ljudske percepcije i društveno-kulturalnoga značenja filmskoga medija izvan puke svrhe zabave i rasterećenja. To je zacijelo razlog zašto se njegovu Teoriju filma smatra... „kanonskim djelom klasične filmske teorije u tradiciji teoretskih spisa o filmu koja otpočinje u 1920-im godinama (s Béla Balászom, Jeanom Epsteinom, Rudolfom Arnheimom i Hansom Richterom)“.6 Pitanja koja postavljaju neki noviji tumači klasične filmske teorije odnose se na to je li Siegfrieda Kracauera zapravo pregazilo vrijeme zbog tehnološkog razvitka digitalnoga filma, nisu, naravno, bez temelja niti ih se može jednoznačno odbaciti. Problem koji s njegovim filmskim mišljenjem po mojem sudu postaje odlučujući jest koliko je uopće još uvijek smisleno odvajati ono estetsko od onoga tehnološkog ako tzv. fizička stvarnost više nije stvar ni antinarativnosti niti bilo kakve eksperimentalnosti, već ponajprije problem koji proizlazi iz onoga što i fotografiju i film danas čini medijima apsolutne vizualizacije bez distancije spram izvanjskoga i unutarnjega svijeta. 5 Theodor W. Adorno,„The Curious Realist: On Siegfried Kracauer“, New German Critique, br. 54, poseban broj posvećen Siegfriedu Kracaueru, jesen, 1991., str. 162. 6 Miriam Bratu Hansen,„Introduction“, u: Siegfried Kracauer, Theory of Film: The Redemption of Physical Reality, str. viii.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=