80 FILOZOFIJA I FILM Žarko PAIĆ Anti-klasično pretpostavlja, naravno, da Kracauer nastoji filmu podariti diskurzivni alat kojim se pokušava razumjeti upravo klasičan problem metafizike od novoga vijeka do suvremenosti. Riječ je o problemu odnosa između transcendencije i imanencije, onostranoga i ovostranoga, ideje i zbilje. Ako je film uistinu 1920-ih godina u Europi, osobito u Njemačkoj i Francuskoj, bio u bliskoj svezi s idejama avangardne umjetnosti, onda je jasno zašto antinarativnost pripada tendenciji da se šokom, provokacijom i eksperimentom uspostavi moć slikovne fizičke ekspresije koja djeluje na gledatelja tako što mijenja njegov spoznajno-emocionalni odnos spram stvarnosti uopće. Siegfried Kracauer pokušao je promisliti bit filma polazeći od pojma stvarnosti koja nije ontologijski zadana u smislu statičke postojanosti prirode, društva, kulture. Posve suprotno, stvarnost se mora razumjeti dinamički kao sveza i odnos prirode i duhovno-duševnoga horizonta ljudske subjektivnosti. Na taj način događa se nešto krajnje paradoksalno. Premda Kracauer, kako smo vidjeli, iskazuje naklonost antinarativnim strategijama avangardnoga filma 1920-ih godina, njegova je glavna postavka koju iznosi u Teoriji filma... „da je film bitno proširenje fotografije i prema tome s ovim medijem dijeli sklonost s vidljivim svijetom oko nas. Filmovi su po svojoj biti ono što opisuje i razotkriva fizičku stvarnost.“3 Govor o „fizičkoj stvarnosti“ valja razumjeti eksplikativno. Novi mediji poput fotografije i filma nastali su razvitkom mehaničke tehnologije. Stoga je njihovo podrijetlo tehničko. No, odnos između novoga tehničkoga medija i fizičke stvarnosti nije jednoznačan. To je i razlog zašto Kracauer, na prvi pogled paradoksalno, film shvaća kao mogućnost reprezentacijske umjetnosti najvišeg ranga jer mu prethodi fotografska tehnologija. Već je odatle jasno da odnos između tehno-industrijske i društveno-kulturalne „biti“ filma zahtijeva drukčije shvaćanje pojma fizičke stvarnosti. Sve do Deleuzea koji je film oslobodio svih natruha fenomenologije i psihoanalize podarujući mu autonomnu moć stvaranja slikovne strukture svijeta kroz sliku-pokret i sliku-vrijeme,4 ovaj Kracauerov začudni materijalizam ili ontologijski realizam nije bio primjereno shvaćen izvan vulgarne sheme prema kojoj film nije drugo negoli nastavak fotografije drugim sredstvima i prema kojemu realizam reducira sve druge dimenzije filma na onu najgrublju i krajnje re3 Siegfried Kracauer, Theory of Film: The Redemption of Physical Reality, Oxford University Press, New York, 1960., str. ix. 4 Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010., str. 5. S francuskoga prevela Mirna Šimat. I Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 349-350. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=