76 OGLEDI Albino CRNOBORI četiri koraka. Sasvim dolje desno vidno mu se polje upravi na čudan repetitivni crtež pod naslovom SAN NAŠEG KOMANDANTA. Promatrali smo ga, razumije se, svi u pratnji, a s posebnim sudbinskim primislima i pripravni na sve – upravo nas dvojica pospanih i, čini mi se, krmeljivih – Đoko Džidžev i ja. –‘Ko je radio na ovim zidnim novinama? – upilji zapovjednik svoj orlovski pogled u vodnika prve klase, Antunovića, četnog starešinu, i desetara Ilića, četnog dežurnoga (a i formacijski nam, meni i Đoki, nadređenoga); u svemu je ovome komandir čete, poručnik Vid Pljevaljčić, tek statirao, pomalo zatečen, ali nije da mu je bilo svejedno. – Ova dvojica, druže koma(n)dante! – pokaza energično desetar Ilić na mene i Đoku koji se, za glavu niži, iza mene bio gotovo sakrio očekujući pravorijek. I dobro je da se, barem dijelom svoje osobe, sakrio jer nas je Komandant fiksirao pogledom koji trenutak duže nego što bi nalagala obična građanska pristojnost, na što je, uostalom, imao sva prava, ali... nije bilo ugodno. Tek se tanka, jedva vidljiva crta ironije, možda superiorne, a možda i ne, ukaza između njegovih usana. Uz također sasvim primjetan pokret glavom (ponovljen dva puta), ali u pravcu gore-dolje, a ne lijevo-desno, što smo uzeli kao bolju inačicu i tumačili je jednako u svoju korist kao i na moguću našu štetu, nešto kao podijeljeno raspoloženje promatranoga; okrenu se zapovjednik za nekih devedeset stepeni na peti i, odmaknuvši se konačno od proklete ploče zidnih novina, krenu dalje. Pokazalo se, u svoj nespokoj. Ali, ni polazna mu pozicija, ona u Bovcu, nije bila baš, vidimo, nešto spokojna. No, tako je sam htio, a nije valjda ni mogao drugačije. Noblesse oblige, pa ma i ona brdsko-planinska; dapače... (2021.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=