75 Albino CRNOBORI OGLEDI čajeno govorilo: gazi) strojev(ni) korak; zapisujem to na izloženi način jer „n“ u tome izrazu nisam nikada čuo, ali bilo je tu nekako letantno, kao i u slučaju koma(n)danta. Pritišćući olovkom čvrsto i uvjereno poput nekog prvoškolca, postigao sam to da sam i na sljedećim primjercima A-4, onima što su, ispod, bili naizmjenice položeni svaki sa svojim kopirnim indigo-papirom, dobio (‘ajd’mo reći) crtež pripadnika planinske pešadije kako gazi strojevi korak, onako kako je komandant od nas zahtijevao uvijek kada je bio u prilici pratiti naš rad koji se, čini mi se, u tome dijelu i nazivao strojev(n)a obuka. Taj nam je dio dobrano bio izašao na nos, kao i daljnje zapovjednikovo držanje jer je i kasnije, kada smo već bili prošli obuku i stekli neslužben, ali čvrst status stare vojske, inzistirao na strojev(n)m koraku u svakoj „pravoj“ prilici (prilikom prolaska kroz kapiju vojarne, na primjer), iako bismo se mi, već kao nositelji statusa stare vojske, bili radije ponašali poput pripadnika manje vojne jedinice (što manja, to bolje) kakve smo viđali u američkim filmovima, gdje ne znaš tko je veća zvijer: narednik ili povjerena mu vojnička razmaženo-anarhoidna rulja. Nismo baš bili uvjereni da su se ti američki vojnički odnosi prelamali baš i upravo preko strojev(n)oga koraka, te početničke discipline, na kojoj se u radu s novom vojskom, remcima ili gušterima inzistira u prvih nekoliko tjedana vojničkoga života (pa i treba tako s gušterima!), dok se stara vojska, na granici sveopće neurednosti krevelji po zidovima oko njih i dobacuje im, opet sve sa stajališta stečenih prava o kojima ništa ne stoji u Pravilima službe, ali su ta „prava“ realno čvrsta i koriste se poput nekoga rituala iz generacije u generaciju... Zatim sam te iscrtane čovječuljke dobivene na opisani način, izrezao, svakoga za sebe. Potom sam ih, jednoga po jednoga, u nekom dvoredu (jer radi se formacijski o jednome od četiri voda u našoj četi) lijepio na papirnatu podlogu. Dobio sam prizor planinske pešadije koja, konačno već jednom, gazi strojevi korak upravo besprijekorno. Primjedbi ne bi imao ni naš zapovjednik. Zbog toga je moj kolaž mogao s opravdanjem nositi ono konceptualno ime koje bijaše na početku – SAN NAŠEG KOMANDANTA. Đoko i ja pali smo zatim u neku čudnu kombinaciju mrtvoga i zečjega sna koji je potrajao do pet sati, kada je zatrubilo ustajanje, a zatim smo se mučili, prikriveni u odnosu na one jutarnje repetitivne vojničke dužnosti kojih nas je mogao osloboditi desetar Ilić, sve do nešto poslije osam sati, kada se u našoj četi (prvoj formacijski i prvoj po redu kada se ocjenjivao naš rad) pojavio zapovjednik bataljuna okružen svojom svitom, prizor što si ga svi koji nisu služili JNA mogu zamisliti kao neku inačicu jutarnje vizite u bolnici. Kada je obišao soške s puškama, drugim oružjem i opremom i provjerio red u spavaonici (urednost kreveta i tako to), zadržao se pred zidnim novinama, odmaknut u nekakvu svoju zamišljenu sigurnost od predmeta objekcije i ocjenjivanja, svoja tri-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=