74 OGLEDI Albino CRNOBORI odgovornoga, doslovno pred nama, zapanjenim svjedocima, komadati u svojem pravedničkome gnjevu). Gadno. Prihvatili smo se, Đoko i ja, posla odmah iza ručka. Do večere još je nekako išlo, a kasnije – sve sporije, noge, ruke, glava, kao da su nam otežali, a to su bili upravo oni dijelovi naših napetih vojničkih organizama koji su nam u tim trenucima najviše bili od koristi. Nevelik prostor zidnih novina omeđen šperpločom kao materijalom (o nekakvom, recimo, stiroporu, mnogo podatnijem i lakšemu za rukovanje, onda još nije bilo ni spomena) činio nam se već u osam sati navečer – a bili smo dobro, oštro i optimistički krenuli tamo negdje iza ručka – kao nezajažljiva prazna i pusta pustinja koju nikakva naša invencija i energija neće moći ispuniti do kraja... Još jedan moj tekst, još jedan Đokin crtež..., ali napredovanje je, kao u nekome filmu o francuskim Legionarima s Van Dammeom i Belmondom, išlo sve teže. Kako ono reče Amerikanac: trkači olovnih nogu... Prošla je i ponoć, a u pet će sati već trubiti ustajanje. Odupirao nam se i otpor pružao još jedan, inače nevelik, prostor u donjem desnom kutu veličine papire dimenzija A-4 s dvije do tri još manje okolne bjeline; mogli su se ispuniti (a to je i učinjeno do jutra) nekakvim vinjetama i/ili nekom zgodnom fotografijom iz kakvoga boljega, sjajnijeg, tjednika, uz kakav naš prigodan komentarčić, po mogućnosti što bolje pogođen, ali u najmanju ruku – da ne bude skroz bezvezan. U muci, ponekad krajnjoj, i od muke nastaju rješenja. I tako, ja odlučih preostali prazan prostor ispuniti provedbom jedne ideje što mi se, poput dosadne muhe, navraćala već nekoliko sati, a ja je stalno gonio od sebe, onakvu još svu nedovoljno oblikovanu; sad nije bilo druge nego učiniti ipak onaj korak što bi ga Talijani nazvali: in bocca al lupo, da, baš tako: u vučje ždrijelo, pa: ili on, ili ja! Kom’ obojci, kom’ opanci. Da bih se ohrabrio, odmah sam na vrhu lista A4 ispisao naslov crteža koji je, iako realističan u izvedbi, imao intenciju i težinu karikature. Kako ne bih ideju trebao odviše eksplicirati svome plačidrugu Đoki, koji je upravo bio malo pridrijemao nekim laganim snom krivca bez krivice, pristupio sam poslu kao neki sam svoj majstor. Naslov čitavoga toga posla bio je SAN NAŠEGA KOMANDANTA i trebalo ga je sad što primjerenije, jasnije i tehnički što bolje izvesti, jer – nema natrag. Pošto je invencija (i još kakva!) pohodila i podebljala moje još preostale slabe psihofizičke snage, postavio sam jedan ispod drugoga šest ili sedam (tko bi to više danas znao) listova A4, a između njih odgovarajući broj primjeraka onoga kopirnoga (istih dimenzija, također A4) indigo-papira (što se danas može vidjeti tek u muzejskim zbirkama), te sam na najgornji list papira pritisnuo nos/kljun kemijske olovke, više snagom i uvjerenjem u taj posao, nego crtačkom vještinom (što, uostalom, nisam iskušavao još od posljednjega razreda osnovne škole). Predmet mojega likovnoga truda bio je: iscrtati jednog uzornog pripadnika naše planinske pešadije kako zamahujući rukama i nogama kao što nalažu Pravila službe, izvodi (ili kako se uobi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=