73 Albino CRNOBORI OGLEDI sa žarkim željama onoga koji ga je nosio i protokom vremena, dobrano podebljao: nije se više radilo o kapetanu prve klase, već možda i o generalskome činu. Sjećam se raspoloženja koje je vladalo u Garnizonu u Bovcu dok se naš zapovjednik – a nije baš bilo uobičajeno, ni standardno da kapetan prve klase niži oficir, pa makar najviši od nižih oficira, (čista Kafkina burgija!) zapovijeda bataljunom – pa smo mjesecima živjeli u očekivanju da komandant avansira, jer već je bio dobrano uzrujan kao mlada pred vjenčanje te je tu neku psihozu prenosio na svoje podređene, tako da je bio pomalo nepodnošljiv, iako se njemu činilo, kao i u drugim stvarima, da se dobro kontrolira. Tȁ, on je morao biti najbolji u svemu, pa i u samosvladavanju. Bio sam miran i uredan vojnik (u vojničkoj knjižnici stajala mi je osobna formacijska oznaka Strelac, no bijah sve prije nego strijelac-vilenjak!), ali sam se s Komandantom i nehotice jednom (a bio mi je baš dostatan i taj jedan jedini put) antagonizirao; prvi mi je i do sada jedini svjedok bio Đoko Džidžev, dečko iz Skopja; sada je u dobi od nešto preko 70 godina, a bilo bi lijepo da je živ i zdrav. Dakle, trajalo je natjecanje između četiri čete toga našega planinskoga bataljuna i to u svim manje ili više „vojničkim“ disciplinama, pri čemu se uzimalo u obzir i rezultate što ih četa postiže na sportskome i kulturnome planu. Nekako smo se Đoko i ja našli u tome da bismo mogli zajedničkim snagama izraditi četne zidne novine, tu sada već davnu, primitivnu prethodnicu svega onoga što danas ispunjavaju svi mogući portali internetske mreže. Sve to svedeno na priprost zidni ograđen prostor od uokvirena (više-manje) jednoga kvadratnoga metra. Taj je zadati i na zidu ulaznoga dijela kasarne/vojarne okvir trebalo ispuniti odabranim prilozima na papiru, kako tekstualnim, tako slikovnima, koji su značili informaciju vezano uz život i rad čete ili o širim prilikama, uključujući svjetske aktualnosti, a također materijale kao što su karikature (sve što je bilo poželjno karikirati) na iste te prilike, kao i likovne priloge čija je, recimo, isključiva zadaća bila ona estetska. Svrha je postignuta i moglo se računati na prvo mjesto među četiri panoa zidnih novina, po jednoga u svakoj četi, ako se našla dovoljno zanimljiva mješavina svih tih zadaća i načina izražavanja, a da sve pritom bude nekako nekonfliktno „iznutra“, a bodljikavo prema vani, u pravcu svega i svačega što je bilo prepoznato kao neprijateljsko, antagonističko, počevši od NATO pakta, čijom su nas vojarnom, tu odmah s druge strane preko granice, naši zapovjednici stalno strašili na više ili manje izričit odnosno prikriven način. To sve u svrhu stalnog održavanja borbene spremnosti, jer druga nam i nije bila svrha, nama elitnim planincima na samoj zapadnoj granici jedne po mnogočemu izuzetne i posebne zemlje; Otadžbine, konačno, jedine nam domovine. Zidne novine trebale su biti izrađene do sutradan, kada ih je, kao i druge elemente za ocjenu, trebala obići posebna komisija sa zapovjednikom (što su ga neki izgovarali kao komandant, a drugi bogme kao komadant, kao da će – pa i sutra – nekoga,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=