71 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI „Od svih tih uspomena navest ću samo jednu kao primjer, koji će omogućiti da se ocijeni njihova snaga i istinitost. Kad smo prvi put išli da prenoćimo u Charmettesu, Mamu su nosili u nosiljci, a ja sam za njom išao pješice. Put se uspinjao; ona je bila dosta teška, pa je sišla iz nosiljke otprilike na polovini puta i pošla pješice, jer se bojala, da će se nosači odviše umoriti. Idući tako, opazila je nešto modro u živici i rekla mi: – Pogledaj, zimzelen još cvate! Ja dotada nikad nisam vidio zimzelen i nisam se sagnuo, da ga razgledam, a odviše sam kratkovidan, da iz svoje visine raspoznajem biljke na zemlji. Pogledao sam ga samo u prolazu onako na brzinu, i prošlo je otada gotovo trideset godina, da nisam više vidio zimzelen ili da nisam na njega obraćao pažnje. Kad sam godine 1764. bio u Cressieru sa svojim prijateljem gospodinom du Peyrouom, penjali smo se na neko brdašce, na vrhu kojega on ima lijepu kućicu, koju s pravom naziva Lijep-vidik. Upravo sam se tada počeo pomalo baviti skupljanjem biljaka. Penjao sam se tako i zagledao u grmlje i najednom radosno uskliknuo: – Ah! Evo zimzelena! I zaista je to i bio zimzelen. Du Peyrou je opazio moje oduševljenje, ali mu nije znao uzroka; saznat će, nadam se, kad jednoga dana ovo pročita. Po utisku, koji je u meni ostavila tako mala stvar, čitalac može zaključiti kakav je utisak ostavilo u meni sve ono, što se odnosi na to isto vremensko razdoblje.“ (Ispovijesti) (Svršetak u idućemu broju.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=