70 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ držaj vlastitoga iskustva poima kao svoje trajno vlasništvo koje je prisvojio, tako da prošli unutrašnji život postaje neka vrsta namještaja što predstavlja intérieur u kome duša pohranjuje zbirku svojih znamenitosti i kurioziteta. Međutim, sjećanja se ne daju pohranjivati u ladicama i pretincima, jer se u njima uvijek prošlo isprepliće sa sadašnjim, tako da uspomene pucaju„kao nježne tapete pod oštrim svjetlom sunca.“ Upravo to je Bergsonova i Proustova koncepcija koja polazi od toga da se sadašnje konstituira samo posredovano kroz pamćenje, uzajamnim djelovanjem Sada i Nekada. Kod Prousta postoje posebni znakovi osjetilnosti povezani s nenamjernom memorijom ili mnoštvom reminiscencija koje oblikuju „početak umjetnosti“, koje nas postavljaju„na put umjetnosti“, umjetnosti koja je za nj konačna svrha i smisao života, a koje život sam ne može ispuniti. Umjetnost je duhovna protuvrijednost životu. Znakovi memorije odlučujući su, reminiscencije mu se čine ustanovljujućima za umjetnički opus, a u tom su mu pogledu veliki prethodnici Chateaubriand, Nerval i Baudelaire, prije njih bio je to Jean Jacques Rousseau kojemu je mašta u mladosti bila okrenuta budućnosti, u svojim se starijim godinama sve više okretao prošlosti, oblasti uspomena, pri čemu je „unatrag okrenuta“ mašta podgrijavala ponovno pronađeno vrijeme. Tada su mu istinita vraćanja u prošlost bila neobično draga zbog vraćanja u vrijeme koje mu je bilo ostalo u lijepoj uspomeni, ono što je bilo proživljeno i proosjećano, usrećujući mu život usprkos svim njegovim brojnim nesrećama. Bila je to naknada za nadu koju je bio zauvijek izgubio. U budućnosti tada nije više vidio ništa što bi ga privlačilo i radovalo. Za Rousseaua je afektivno sjećanje, iako u psihologiji inače poznato kao najnepouzdanije, bilo bogat izvor „prošlih zadovoljstava“, tako da je mogao ponovno doživljavati sretne trenutke, koji su mu bili posebno dragocjeni, i produžiti njihovo trajanje. Rousseau je posebno vjerovao uspomenama na svoje osjećanje, smatrajući da se u tom pogledu ne može prevariti. Za njega sjećanje stoga predstavlja način buđenja našega unutrašnjeg osjećaja zadovoljstva. Tako on u Ispovijestima, na primjer, spominje cvijet zimzelena koji u njemu oživljava sjećanje na takav cvijet koji je kao mladić ugledao prilikom jednoga povratka u Charmettes, što je dovoljno da ga prenese u nekadašnje duševno stanje, u „spokojne ali hitre trenutke“ kada je bio sretan, obilazeći šume i bregove, lutajući dolinama, šetajući, čitajući, besposličeći, radeći u vrtu, berući voće, pomažući u domaćinstvu, razmišljajući. Zimzelen je na taj način za nj imao funkciju memorativnoga znaka, kao što je to mogao biti neki stari napjev ili soba u kojoj je nekoć boravio. Zahvaljujući tome što je odsječeno od sadašnjosti, osjećanje tako nastavlja dalje živjeti u duši, ali u prošlome vremenu. U šestoj knjizi uspomena, koja obuhvaća razdoblje od 1737. do 1740. godine, Rousseau piše:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=