69 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI koju se postojano krećemo, prelazeći iz jedne u drugu prostoriju, šetajući tim našim imaginarnim Salonom, gledajući čas jednu čas drugu sliku, zastajući pred njima. Krenuti opet negdašnjim putovima, znači biti svjedokom onoga što je već mnogo puta bilo, svjedokom vlastitih traženja i lutanja, svjedokom vremena prošlog koje je nestalo prije negoli smo mogli i pomisliti. Međutim, prilično je glupo žaliti za njime, jer takvo što pripada biti svakoga života i bilo bi zapravo groteskno ponovno proživljavati ono što smo već jednom proživjeli. Život nam nikada ne pruža nove prilike ni mogućnosti. Nama se pak stalno čini kako smo nešto propustili ili izgubili, no prava je istina jedino to da nove prilike više nema niti je može biti. Svi se organski razvijamo i postojimo unutar svoga vremena, svoga doba i društvenoga konteksta, unutar vlastite intelektualne i kulturne klime, koji bitno utječu na nas i oblikuju nas kao pojedince. Slike koje pamtimo iz svoje prošlosti često ne podliježu diskurzivnim objašnjenjima. Gledajući učestalo te slike, ponovno se vraćamo na nekadašnje situacije i prilike, u prošlost kakvu smo jednom bili zapamtili u svojoj svijesti. No, to su uvijek „ljupke tlapnje“, kako bi rekao Rimbaud. Važno je pritom značenje svakog pojedinog trenutka koji smo nekoć proživjeli i kojega se sjećamo kao važnog za nas, jer sastavni je dio velike cjeline naših uspomena, šire priče o nama, koja se razvijala i oblikovala godinama, priče koju sami nesvjesno stvaramo i postojano nadograđujemo. To su nerijetko tek naše igre mašte, fantazije, caprichos. Za razliku od pravih muzeja i galerija, ovaj je unutarnji stalan postav namijenjen isključivo nama samima, koji u tome imamo posebnu povlasticu uživati. Vraćajući se tim slikama i uranjajući u njih, kao da obavljamo neku vrstu obreda povezanog sa samospoznavanjem. One pružaju mogućnost istraživanja samoga sebe, uključujući i bolne tajne individualnih povijesti, koje svatko posjeduje, mogućnost samoosvješćivanja da bi se u potpunosti doseglo sebe. Uvijek pamtimo samo u nekim grubim i osnovnim crtama, vrlo nesigurno, otprilike onako kako je bilo, a ne neku točnu sliku stvarnosti, jer od svega što nam se dogodi ostaje tek odbljesak koji čuvamo u memoriji, nešto poput mrlje. Mogli bismo reći da nam vrijeme preko očiju stavlja povez koji onemogućuje da vidimo jasno, što onda otvara mogućnost različitih tumačenja i interpretacija. Upućeni smo svoje uspomene koje nas postojano i diskretno prate poput kakve sjene, tako da smo s njima u neprestanom nijemom i prisnom dijalogu, bilo na javi bilo u snu, dan za danom, čitavoga života, u lijepom razgovoru s vlastitom dušom. One su krhke i osjetljive poput paučine koju s lakoćom može otpuhati čak i najslabiji vjetar. Jean Paul rekao je da su sjećanja jedini posjed koji nam nitko ne može oduzeti. Ta misao svakako je vrsta sentimentalne utjehe koja, prema Adornovu mišljenju, počiva na pretpostavci da su uspomene zapravo uspostava arhive samoga sebe, koju stvara subjekt koji sa-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=