68 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ je jednom zauvijek izgubljeno. Sve je ono što nas čini ljudima podložno strahovitoj nepredvidljivosti i prolaznosti, promjenama u nesagledivoj protočnosti vremena u kojoj se naposljetku sve gubi, te zauvijek iščezava u ništavilu i zaboravu. I sve dok postojimo, od svega nam ostaju tek rijetki trenuci svjetlosti i istinske radosti, poneki uzdah rezignacije i naše beskrajne životne čežnje, koje vremenom postaju sve bolnije, predstavljajući siguran znak neizbježnoga starenja i propadanja. Posve u skladu s tim i naša sjećanja vremenom postaju sve tužnija i bolnija, čime ispunjavamo duboku i sudbinsku tragiku vlastitoga postojanja. Ars memoriae Pohod u vlastitu prošlost koji postojano poduzimamo ima za nas posebnu važnost, ključan je za razumijevanje naše kompleksne zbilje i jedinstvene osobnosti, kakvu predstavlja svatko od nas jer, kako veli Ciceron, sjećanje je riznica i čuvar svega. Prošlost je neka vrsta velikoga ogledala u kome se radoznalo i postojano promatramo, te o tome neizbježno razmišljamo, uspoređujući svoje sadašnje lice s licem, ili čak licima, koja smo nekoć bili; ogledalo u kojem se svakodnevno ogledamo neumoljiv je svjedok prolaženja vremena i našega neizbježnoga starenja, našega neprestanoga izvanjskoga i unutrašnjega preoblikovanja. Lice koje vidimo s godinama se sve više mijenja, a mijenjamo se istovremeno i iznutra, duboko i temeljito, pritisnuti brigama i sve većim izazovima koji s vremenom dolaze. U toj igri odraza naša prošlost i sadašnjost međusobno su duboko isprepletene i uvjetovane, poput svjetlosti i sjene, tako da ono što se već zbilo ima presudan utjecaj na ono što dolazi kasnije. Naša prošlost omogućuje nam da sebe promatramo i doživljavamo kao historijski subjekt koji svojim pisanjem može o tome posvjedočiti i tako to prenijeti drugima, odnosno svima koje to eventualno može zanimati. U našu osobnu prošlost, kako je mi vidimo i tumačimo, valja uključiti mnogo raznovrsnih podataka koji se moraju kombinirati, poput životopisnih, povijesnih, socioloških i mnogih drugih, u koje se ubrajaju odgoj, obitelj, infantilna konfiguracija, društvena sredina i slično. No, uvijek dakako moramo polaziti iz naše sadašnjosti kao vlastite referentne pozicije, odnosno vremena u kome postojimo i u koje smo smješteni, gledajući prema vremenu u kojem smo postojali. Svi prolazimo kroz dugu povijest unutrašnjih i izvanjskih preobrazbi iz kojih izlazimo uvijek drugačiji negoli prije. To samo znači da se postojano mijenjamo i razvijamo, rastemo i sazrijevamo. U našem neprekidnom unutarnjem razvoju neprestano stvaramo vlastite zalihe slika i pojmova, naš osobni imaginarij, u kojemu je sve isprepleteno bogatim simbolima koji imaju različita značenja, koja im mi svjesno ili nesvjesno pridajemo. To je naš modus postojanja. To su naše „slike s izložbe“ kroz
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=