67 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI njenim velikim spremanjima, najednom kao da začuh kako je često spominjala nekakve konjušnice... i eto, iz dubina isplivalo je na površinu ovo inače tada poznato ime Ječkin!“ (Daleke blizine). I tako onda dalje nastavljamo, od jednoga do drugog bljeska, pri čemo doživljavamo iznenadno novo osvješćivanje, jer ta lančana reakcija može dalje trajati u nedogled, tako da mi iz bogatoga rudnika uspomena neprestano iskopavamo nove, blistave grumene dragocjene rudače. A mi smo ti kojima je suđeno da budemo u neprestanoj potrazi za onim što nam je važno i što nas posebno zanima, propitujući sebe i druge, raščlanjujući probleme i odnose kako bismo ih bolje razumjeli i objasnili. Život je zapravo međuigra koja se odvija između dva naša nepostojanja, između beskonačnoga vremena kada nas nije bilo i beskonačnoga vremena kada nas više neće biti, što je nama zapravo posve nepojmljivo i nerazumljivo, iako se čini da nije tako. Na početku svojih memoara Vladimir Nabokov piše: „Zipka se ljulja nad ponorom, i zdrav nam razum govori kako je naše postojanje tek kratka pukotina, bljesak svjetla između dvije vječnosti tame. Premda su to dvoje identični blizanci, čovjek u načelu promatra onaj prenatalni ponor smirenije nego onaj prema kojem je usmjeren (otprilike brzinom od četrdeset pet stotina otkucaja srca na sat.) (...) Priroda očekuje od odraslog čovjeka da prihvati te dvije crne praznine, onu na početku i onu na kraju, jednako smireno kao što prihvaća prekrasne vizije između.“ (Govori, sjećanje!) Upravo stoga je i strašna naša bespomoćnost pred sudbinom koja nam je udijeljena, pred kojom naša želja i volja nemaju baš nikakvu moć, kao da smo prepušteni djelovanju neke stihije, nečemu što nije moguće niti predvidjeti niti obuzdati, iako ima odlučujući utjecaj na nas i naš život. Svoju vremenitost i smrtnost nikako ne možemo izbjeći, moramo je, dakle, prihvatiti kao prirodnu pojavu i nužnost, suočiti se s njome hrabro i promišljeno, mudro i zrelo, kako je i primjereno. Podjednako tako moramo se pomiriti s tim da postoji velik nesrazmjer između onoga što želimo i za čime čeznemo, te naših stvarnih mogućnosti, koje uvijek ovise o našoj životnoj dobi i zdravlju. Nad svim onim što smo tijekom svoga dugogodišnjega postojanja upamtili trajno lebdi naša svijest, koja neumorno bdije nad našom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, koje predstavljaju jedinstven i neodvojiv kontinuitet svakoga pojedinačnoga života. Naš se pogled, pored ostalog, nadvija nad dubokim i tamnim ponorima naše prošlosti i podsvijesti, dobro poznate samo nama, u koje nastojimo nekako proniknuti, dozivajući ih i oživljavajući u našoj današnjoj svijesti. Međutim, mnogo je toga što izmiče našoj pozornosti, radoznalosti i imaginativnosti, koja sve oko sebe sagledava uvijek samo do neke granice, dok mnogo toga ostaje izvan naše spoznaje, a često upadamo u vlastitu zamku, previše vjerujući u svoje privide i konstrukte, a ponekad nismo ni svjesni uzaludnosti naših nastojanja da opet vratimo ono što
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=