66 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ izoštrenost sposobnosti za retrospekciju nasljedna osobina.“ (Govori, sjećanje!) Nabokov svoje uspomene nije samo čuvao, nego ih je znao čudesno verbalizirati, pružajući čitatelju istinski užitak u opisivanju prošle stvarnosti. Za razliku od Proustove mémoire involontaire, nehotičnoga sjećanja, u Nabokova je to, kako veli Cees Nooteboom, iznuđeni imperativ. Zapravo, mogli bismo reći i neka vrsta kategoričkoga imperativa, budući da se radilo o temeljnom preduvjetu duhovnoga opstanka ovoga pisca u stranom okruženju, pri čemu je sjećanje bilo ona izvorna luka njegova djetinjstva i mladosti u koju se uvijek moglo iznova pristajati. Prema Michelu Foucaultu svaki je čovjek homo dialecticus, biće polaska, povratka i vremena, životinja koja gubi svoju istinu i ponovno je nalazi osvijetljenu, stranac koji se opet sa sobom zbližuje, stvarajući vlastitu sliku o samome sebi (Ludilo, odsutnost djela). Taj je proces uvijek vrlo složen i teško ga je jasno opisati, odrediti i sagledati u cjelini. On počiva na posebno osjetljivu mehanizmu djelovanja i povezivanja stvari, koji nije moguće u potpunosti kontrolirati, jer ovisi o mnogim čimbenicima, a najviše o pukoj slučajnosti, tako da nerijetko dolazimo do onoga što smo već davno bili zaboravili zahvaljujući spletu asocijacija koje se u nama počinju nizati, koje pak opet pokreću naš um da neočekivano zahvati u svoje najdublje slojeve iz kojih izranjaju davno zaboravljene slike i imena, koji, ako ih odmah ne osvijestimo, ponovno tonu u zaborav i vraćaju se u našu memoriju, gdje su bile godinama pohranjene, kao da ništa nije ni bilo. Koliko li smo samo puta doživjeli takvu situaciju iznenadnoga prisjećanja nečega što smo davno potisnuli u sebi, nečega što nismo ni svjesni da u sebi posjedujemo jer smo zaokupljeni posve drugim stvarima i poslovima. Foucaultovim riječima kazano, verbalizacija samoga sebe u procesu samospoznaje proizlazi iz procedure istraživanja samoga sebe, ispitivanja vlastite duše. To znači usredotočiti se na sebe i pokušati vidjeti samoga sebe ili se uhvatiti, ili u svojoj nepomičnosti ili, naprotiv, u svojoj mijeni, koristeći se pritom sjećanjem kao glavnim izvorom spoznaje i polazištem za interpretiranja, svjedočanstvom o sebi i svojoj prošlosti, o povijesti vlastite duše. Samo je po sebi razumljivo da je ovdje posrijedi i svojevrsno narcističko iskušavanje samoga sebe, pri čemu je naš egotizam na velikoj kušnji, jer na neki način, želimo li postići željenu objektivnost, moramo nadići sebe. O načinu kako se prisjećamo Aleksandar Leonidovič Pasternak, brat nobelovca Borisa Pasternaka, u memoarima primjećuje: „U stvari, pamćenje je najsavršeniji oblik lančane reakcije; bljesak jedne uspomene istog trena izaziva drugi pa lanac ovakvih bljeskova zavede naše pamćenje u bespuće. Čovjek se najednom osvijesti. Baćuški moi, kamo sam ja to odlutao? To se meni sada dogodilo. Zaboravio sam i ja na poduzeće Ječkina – nisam o njemu uopće namjeravao pričati. Međutim, prisjećajući se djetinjstva, svoje majke, razmišljajući o njenoj brizi za nas, o čistoći našega stana,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=