65 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI gnutom pamćenju koje za nas ima posebnu svetost i duboko simboličko značenje, a to ujedno znači da posjeduje nešto obredno i kultno u svojoj unutrašnjoj prirodi, te za nas predstavlja istinski glas prošlosti. Sjećanje i njegovi obredi ciklični su jer je svaki obred jedno ponavljanje, i ponavljanje se redovito događa vraćanjem u„ponovnu prisutnost“ slike koja nam pred očima izranja iz tame vremena, a reprodukcija se onda može ponavljati u beskonačnost. Razmišljajući o svojim sjećanjima, uvijek tragamo za smislom vlastitoga postojanja, a pripovijedanje povijesti znak je našega prosvjeda protiv vlastite konačnosti i smrtnosti, jer smo ograničeni nesretnim i sudbonosnim obzorom smrti. Jedino kroz sjećanje možemo shvatiti i objasniti ono što je već bilo, ali podjednako tako i nas same kao sudionike jedinstvenoga, nepredvidivoga i prilično varljivoga životnoga putovanja. Sve dok se sjećamo, istinski živimo i osjećamo dubinu svoga postojanja.„Od mojega postojanja nije preostalo ništa osim taloga moje napuštenosti“, veli Walter Benjamin sjećajući se mjesečine koja je nekoć dopirala u njegovu samotnu dječačku sobu. Ono što vidimo prebirući po svojim sjećanjima, dakako, odavno nije više živo, nego predstavlja tek odraz života iz naše nekadašnje svijesti, kada smo bili posve drugačiji. To onda nužno povlači za sobom činjenicu da smo izgubili prvobitne emocije i da smo sve u potpunosti racionalizirali, zauvijek zamrznuli u vremenu. Najveći dio onoga što smo doživjeli, međutim, zaboravljamo, a od svega nam ostaju tek neznatne sitnice, detalji. Zapravo, skloni smo, možda i nesvjesno, neprestanom proizvođenju legendarnoga diskursa, koji stalno ukrašavamo nekim novim detaljima. Riječ je, dakle, o živoj i žitkoj materiji, koja se stalno mijenja, stalno buja, te izmiče kontroli razuma, koji uvijek živi u iluziji da „upravlja situacijom“. No, ovdje je to zapravo nemoguće postići, kao i u slučaju emocija koje ne možemo do kraja obuzdati, iako se svojski trudimo. Mnogo je toga u nama što nam izmiče, što nije moguće staviti pod nadzor razuma, posebno kada je riječ o našoj iracionalnoj ili podsvjesnoj sferi o kojoj još uvijek nevjerojatno malo znamo, iako se znanost uvijek svojski trudila da pokuša prodrijeti u nju i osvijetliti je kao jednu od ključnih čovjekovih odrednica. Iskustvo prizivanja prošlosti kod svakoga je čovjeka drugačije, te ovisi o mnogo različitih čimbenika, no ponajviše o njegovoj sposobnosti zamišljanja i pamćenja, o njegovu životu i sudbini koja ga je zadesila. U nekim slučajevima prizivanje je osobito naglašeno, gotovo opsesivno, posebno u onih ljudi koji su u ranoj mladosti morali napustiti vlastitu domovinu, pa je na neki način nose sa sobom i uspomenu na nju čuvaju kao osobnu svetinju. Sjećanja su za takve ljude nešto najvrednije što se može zamisliti, njihova duhovna osobna baština. Jedan od njih, Vladimir Nabokov, koji je većinu života morao proživjeti u emigraciji, najprije u Europi a potom u Americi, piše: „Čin živahnog prizivanja nekog djelića prošlosti očito je nešto što radim s najvećim žarom čitav svoj život i imam razloga vjerovati kako je ta gotovo patološka
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=