64 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ svim srcem. Tako postupno stvaramo vlastitu istinu kroz prizmu koje promatramao vlastitu prošlost odnosno, bolje rečeno, zamišljamo tu prošlost. Prošlost, ma koliko to nastojali ili možda priželjkivali, nije moguće poništiti niti ignorirati, ona se razvija prema vlastitom unutrašnjem obrascu i zakonima, a mi je posjedujemo bezuvjetno sve dok živimo i imamo svoju svijest. Prošlost ima vremenski slijed i poredak, kada se već jednom dogodila ne može biti više nikada ponovljena i nikada se ne može očitovati u cijelosti, već samo u dijelovima ili fragmentima, nudeći nam vrlo zanimljive pejsaže, unutarnje krajolike od kojih se sastoje naša svijest i podsvijest. Moramo se pokušati dekonstruirati, svesti na temeljne strukture i odnose, da bi stvar bila što jasnija i providnija, pokušati vratiti vlastitim izvorima i uvijek nejasnim počecima koji nas određuju. Da bi sjećanje bilo spokoj i unutrašnje viđenje, moramo zaboraviti putove kojim stiže do nas, kao što brod „zaboravlja“ ulogu jedara i vesala kada uplovi u luku, kako je volio reći španjolski heretički mističar, svećenik i teolog Miguel de Molinos, autor djela Duhovni vodič, koji je živio u sedamnaestome stoljeću i bio utemeljiteljem kvijetističkoga učenja, bliskoga hinduizmu i budizmu, zbog čega ga je inkvizicija osudila prisilivši ga javno se odreći vlastitih ideja. Kvijetizam, koji se zalagao za nedjelovanje, mir i inerciju, drži da se vrhunsko savršenstvo ljudske duše sastoji u poništavanju volje, kako bi se sjedinila s Bogom, u pasivnoj kontemplaciji, u odvajanju od materije i u ravnodušju prema svim događanjima. Slike koje smo jednom zauvijek upamtili lišene su zvukova, a prizore što ih promatramo unutrašnjim očima pohranjujemo u tišini. Između nas i njih rasprostire se golema razdaljina proteklog vremena koje doživljavamo kao zauvijek nestalo i izgubljeno, vremena koje više ne možemo vratiti. Prebiremo po davnašnjim uspomenama pitajući se što se zapravo dogodilo, kako bismo došli do razjašnjenja i pročišćenja, kako bi istina o nama izašla na vidjelo, onoliko koliko je to uopće moguće. Posrijedi je proces otkrivanja istine nas koji smo bili očevici prošloga vremena, višestruko slaganje različitih dijelova jedne uvijek vrlo složene slike prošlosti, koju stoga uvijek moramo pokušati promatrati u svoj njenoj širini. To je neka vrsta neprestane igre koju igramo sami sa sobom, od trenutka kada postanemo svjesni sebe i svoje osobnosti, koja se raspliće ili koju mi nastojimo rasplesti, kada se prisjećamo, neprestano si nanovo postavljajući pitanja, tražeći na njih odgovore. Svoju, dakle, istinu možemo govoriti jedino kroz sjećanja, koja su njeno očitovanje i svjedočanstvo, prepuno značenja i unutrašnje simbolike koju pokušavamo razotkriti u njima. Oslanjajući se na svoja sjećanja, uvijek se iznova potvrđujemo kao osobe koje duboko i intenzivno osjećaju, koje postoje na osebujan i neponovljiv način, od prvoga do posljednjega dana koji proživimo. Međutim, kako veli Franz Kafka, život je čudnovato kratak, a u sjećanjima se čini tako zbijenim. Drugim riječima, mnoštvo je vremena objedinjeno u uvijek napre-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=