63 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI No, takvo zaranjanje uvijek je samo privid nečega što je nekoć postojalo, samo odraz života, a ne život sam, odnosno ono što smo mi u sebi prihvatili kao istinu trenutka. Pa ipak, to nikada nije uzaludno prizivanje, već može biti ne samo nadahnuće nego i svojevrsno prosvjetljenje. Na taj način postajemo subjektom spoznaje, a to podrazumijeva vrlo temeljit i usredotočen rad duše na samoj sebi, neku vrstu unutarnjega pročišćavanja prilikom čega svaki put dolazi do nove kristalizacije, jer je to ujedno način unutrašnjega prosvjetljenja koje daje pristup istini. Pri tome je zapravo cjelokupni naš život predmet samopromatranja i samoanalize, pri čemu se gledamo unatrag, kako bismo bolje osvijetlili ono što dolazi potom. Ta spoznaja može se razumjeti kao otvaranje prema svjetlosti spoznaje, kada se ponire u vlastiti unutarnji svijet, iskustvo i osjećajnost, a sve to zajedno zapravo je ono što nas prati, naša sjena, predstavljajući temelj naše subjektivnosti. Moramo se pokušati spoznati što je više moguće u dubini sebe. U kršćanstvu i budizmu subjekt treba ići prema svjetlosti i otkriti istinu o samome sebi. Prema Michelu Foucaultu u budizmu taj tip prosvjetljenja vodi pojedinac kako bi otkrio što je on i što je istina, pri čemu otkriva da je ja tek iluzija. U kršćanstvu to, međutim, nije tako, jer pojedinac otkrivajući se ne otkriva sebe kao iluziju. Povijest je zapravo beskonačan zbroj prošlih trenutaka, ponekad lijepih, ali ponekad i ružnih. Pamtimo uglavnom lijepe trenutke, ružne potiskujemo. Sjećanje presudno utječe na oblik naše cjelokupne svijesti o samima sebi, jer to je zapravo naš sažet i sabijen vlastiti život koji nam govori kroz najraznovrsnije slike i situacije što smo ih zauvijek zapamtili i pohranili u našoj memoriji, a mi smo sanjači koji sanjaju uvijek otvorenih očiju, kronično izloženi prividnosti svijeta u kome živimo. Roberto Calassio kaže da smo svi uronjeni u„prirodnu nejasnoću stvari“, koja prožima sve u nama i oko nas, sa čime se svatko suočava na svoj način. U našoj se prirodi miješaju svjetlost i tama, sazdani smo od brojnih unutrašnjih proturječja koja je vrlo teško svesti na zajednički nazivnik, a još teže pokušati razumjeti ili tumačiti, jer ne postoji djelotvoran način koji bi bio općenito primjenjiv i prihvatljiv za svakoga. Zato ostajemo uvijek kod konstatacije i deskripcije, jer ne možemo ući u dubinu problema, nabacujući sve tek u obliku jednoga općega obrisa. Stoga je i naša prošlost koju čuvamo u brojnim intimnim uspomenama tek lijepa iluzija, čije obrise uvijek tek vrlo nejasno naziremo, koju u sebi neprekidno i posve nesvjesno stvaramo, nastojeći se oduprijeti prolaznosti vremena i zaboravu, sa čim se čovjek nikada ne može u potpunosti pomiriti, a istovremeno smo određeni i prostorom i vremenom u kojemu postojimo. Otto Rank tvrdio je da čovjek ne bi mogao živjeti bez svojih iluzija, na kojima počiva njegov heroizam kao idealna projekcija sebe samoga, prikazivanja sebe u posebnom svjetlu. Slike koje pamtimo proizvod su našega uma, jer ih mi naknadno konstruiramo obogaćujući ih maštom. Sve je, dakle, posljedica naše vlastite domišljatosti i za nas to ima snagu istine u koju vjerujemo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=