62 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ Victor Hugo. Prema Karlu Jaspersu, san, mit i djetinji duševni život pokazuju velike sličnosti i srodnosti sa svijesti ljudi koji su oboljeli od rascjepa u duši. To je stoga što u tim slučajevima ne postoje zapreke za oslobođenje vlastitih kreativnih snaga (Strindberg i Van Gogh). Walter Benjamin zazivanje vlastitih sjećanja i slika iz svoga berlinskoga djetinjstva oko godine devetstote uspoređuje s arheologijom, znanošću koja na ostatcima materijalne kulture pronađenima u zemlji, sustavnim iskapanjem određenom metodom ili slučajnim nalazima na zemlji ili na površini zemlje, objašnjava i rekonstruira način života i kulture starih civilizacija. Očito je da se nešto slično može primijeniti i u slučaju kada govorimo o čovjeku općenito, jer u svakome od nas postoje neki ostaci koje valja otkopati i oprašiti, nešto što je vrijedno poput drevnih artefakata koji izranjaju na svjetlo dana, kao znak i svjedočanstvo nekoga prošloga vremena.„Sjećanje je“, kaže u Berlinskoj kronici,„medij doživljenoga, kao što je zemlja medij, u kojem su pokopani stari gradovi. Tko se želi približiti vlastitoj zakopanoj prošlosti, mora se ponašati kao čovjek koji kopa.“ Potrebno je češće kopati na istome mjestu, jer se uvijek može pronaći mnogo toga zanimljivoga. Ovdje je zakopano više negoli se sjećamo, i svako mjesto gdje se kopa sadrži mnogo slojeva. Ono što se pronalazi u pravilu su dijelovi i torza. Na taj način cjelina ostaje nedohvatljivom i nedokučivom, slika nepotpunom, najčešće su to nepovezane krhotine, fragmenti veće cjeline koja je nestala. Svi smo mi stanovnici svojih mauzoleja u kojima se naš prošli život zrcali kao na nekom impresionističkom platnu. Djetinjstvo je vrijeme nedužnosti i velikih nada, kada se sniva o poznatim i nepoznatim svjetovima, s time da su neki veći a drugi manji snivači, neki imaju veće a drugi manje darovitosti za snivanje i skloniji su stvaranju vlastitih imaginarnih svjetova, koji su čas potpuno osvijetljeni, a čas zakriveni sjenama, kao i sve ono što nas okružuje. U tome sjećanje ima prvorazrednu ulogu, jer ono predstavlja naše univerzalno pamćenje, posebno onoga što nam je osobito važno i zauzima neko povlašteno mjesto. Postoji velik broj takvih slika koje su nam posebno prirasle srcu te o njima meditiramo i kontempliramo čitavoga života. Ono što prizivamo uvijek je neki posve određen topos, mjesto, prostor u kome smo nekoć boravili i onda se u njega virtualno vraćamo. Mi, prema tome, zauvijek boravimo na mjestima koja su nam obilježila život, te smo za njih zauvijek emocionalno i ljudski vezani. Tako i predmeti kojih se sjećamo nisu tek obične starudije ili drangulije, već one za nas imaju posebno značenje, povezuju nas s vremenom i prostorom prošlosti, kao u nekom osobnom imaginarnom muzeju ili kabinetu čuda, gdje je moguće vidjeti i najveće moguće raritete koje se mogu zamisliti. U trenutku kad razmišljamo o svojoj bližoj ili daljoj prošlosti, javljaju se uvijek slike i nizovi slika, odavno potonula sjećanja, oživljavaju čitavi prizori i situacije, vraćamo se u poznate nam prostore, čini nam se da opet sve možemo vidjeti kao nekada.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=