61 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI No, prije toga pisac mora biti spreman i otvoren za takav dijalog, upravo kao i onaj koji čita njegovo djelo, tako da je uvijek potrebna obostrana volja i želja da se on ostvari. Uz pomoć dijaloga, onda kada smo u stanju izaći iz sebe samih i susresti drugoga, dolazi se do smisla postojanja. Dijalog uvijek otvara zapravo neograničene mogućnosti, ukoliko je uspostavljen na pravi način i ukoliko se pronađe pravi sugovornik, ukoliko se uspije stvoriti odgovarajuća dijaloška situacija. Naša se projekcija nekadašnjega postojanja i doživljaja slojevite stvarnosti temelji ponajprije na slikama i dojmovima, što postoje u dnu naših sjećanja, često nejasnim i neartikuliranim, tako da ih je teško cjelovito sagledavati i valjano tumačiti. Svaka slika, naime, otvara mogućnost nekoga novoga tumačenja, pri čemu vrlo intenzivno osjećamo snagu vlastite opsjene koja nam stalno izmiče, odnosno upravo nekako bježi od nas, tako da se uvijek iznova pitamo na čemu te naše predodžbe i slike počivaju, što one znače i poručuju, kako ih trebamo shvatiti i tumačiti. Premda na to nemamo pravoga odgovora koji bi nas u potpunosti zadovoljio, važno je ipak da te naše lepršave, nepostojane i lelujave slike na pravi način osvijestimo, te da ih primjereno upotrijebimo i iskoristimo, jer se naše postojanje neprekidno reflektira u našemu duhu koji ga netrimice promatra i analizira. Tako kroz refleksiju prošlosti sebe potičemo da se bavimo sobom. Fragmentarne i nejasne slike koje nosimo u sebi ostatak su nečega što je nekoć itekako bilo živo i prisutno, a danas one predstavljaju osebujne dveri spoznaje kroz koje izravno ulazimo u vlastito unutrašnje biće, s kojim tako možemo izravno komunicirati. U sjećanju, u svojoj nutrini, duša može pronaći i svoju istinu, duša otkriva istinu pronalazeći samu sebe u dubini vlastitoga pamćenja, u svojim reminiscencijama koje vode prema vlastitom iskonu. Potrebno je, dakle, donekle zaviriti u povijest ljudske duše, u ovome slučaju vlastite, kako bismo je učinili vidljivom i pokušali donekle razumjeti. Kako veli Virginija Woolf, svi prevrćemo zemlju nad zakopanim sjećanjem, jer ima znakova da se svi nečega sjećamo, kradomice nešto tražimo (Gudački kvartet). Osim toga,„sjećanje je svjetlo koje pleše u mislima kad je stvarnost pokopana“ (Lovačka družina). Potrebno je da se otvore tamne dubine kako bi na svjetlo dana izronilo prije svega ono najranije, čisto i jasno osjećanje kakvo je postojalo u našim prvim jutarnjim danima, kada je zrak bio svjež, čist i prozračan, kada percepcija stvarnosti još ništa nije mogla zamućivati i ometati, kada je u našim očima svijet još bio sasvim mlad i nepoznat. Takva jednostavna mistika potrebna nam je da bismo bolje doživljavali ono bitno, da bismo to što je bitno bolje prihvatili. Izravnost i neposrednost prvih naših doživljaja predstavlja najveću vrijednost prvih naših slika koje smo uspjeli osvijestiti i upamtiti, prvih naših dojmova, ocjena o stvarima, ljudima i pojavama. Ti doživljaji vrlo su bliski snovima i vizijama, polusvjesnim stanjima i slutnjama, u kojima se sve doživljava kao moguć nagovještaj. Naša sjećanja neka su vrsta šume, rekao je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=