60 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ punih bezbroj redova nebrojenih stvari bilo po slikama, kao kod svih tjelesa, bilo po prisutnosti, kao kod umjetnosti, bilo po nekim pojmovima ili oznakama, kao kod duševnih čuvstava: pamćenje ih zadržava i onda kad ih duša više ne doživljava, iako je u duši sve što god je u pamćenju. Po svemu tome beskraju trčim ja i prelijećem ovamo i onamo, prodirem također naprijed, koliko mogu i nigdje kraja!“ (Ispovijesti) Kako bi čovjek mogao biti umjetnički kreativan i uvjerljiv, potrebno je da posjeduje odgovarajuću senzibilnost i osjećajnost, prije svega sposobnost pažljivoga promatranja stvarnosti, a podjednako tako i analitičnost, koju onda prenosi u svoj umjetnički medij, prenoseći na druge vlastite doživljaje pomoću toga medija. Umjetnik je na poseban način povezan sa svijetom, s ostalim životima i svojim suvremenicima, te s njima komunicira na sebi svojstven način. Pritom samo o njemu ovisi koliko će u toj komunikaciji biti otvoren ili zatvoren i hoće li je uopće biti u mogućnosti uspostaviti. Među književnicima, na primjer, oduvijek postoji potreba da pomoću pisanja svoje srce otvaraju drugima, s manje ili više iskrenosti, da drugima prenose ono što im je na duši. Nema niti jednoga književnika koji nije u sebi osjetio takvu potrebu, tako da to možemo smatrati jednim od temeljnih svojstava literarnoga poziva. Gotovo je sigurno da se nitko ne laća svoga pera a da u sebi nema takvu namjeru, jer se upravo o tome i radi da ono što je naše s nekim tko nas bude čitao podijelimo, neko svoje iskustvo. Sokrat je ustvrdio da život koji nije predmetom ispitivanja nije vrijedan življenja, a epikurejci su govorili da svatko od nas traži vlastitu slobodu. Samo ona može jamčiti puno ostvarenje naše osobnosti i naših najvećih vrijednosti, koje nisu zamislive bez našega obrazovanja i stjecanja novih znanja, prvenstveno čitanja vrijednih i korisnih knjiga. Učenje pak nije moguće bez pamćenja koje nam omogućuje proširivanje našega znanja. Učiti znači prisjećati se, bila je jedna od platonističkih postavki, a memorija djeluje kao sredstvo učenja. Seneka veli da sjećati se znači sačuvati nešto što smo povjerili pamćenju. No, podjednako je važno i kazati nešto što je vrijedno pamćenja, reći to na temelju vlastita znanja, promišljanja i iskustva, izložiti na vlastiti način, iz vlastitoga kuta promatranja. A to je moguće samo znamo li samostalno razmišljati i donositi nezavisne zaključke. Epiktet je tvrdio da nije dovoljno pročitati knjige, već i pokazati kako si s njihovom pomoći naučio misliti bolje, kako si postao osoba koja bolje uočava razlike i bolje razmišlja. Knjige su, kaže on, kao utezi za vježbanje našega uma. One silno pomažu, ali je pogrešno pretpostavljati da napredujemo samo na temelju toga što smo usvojili njihov sadržaj. Potrebno je donositi samostalne sudove o svemu na kritičan, promišljen i objektivan način, što je moguće jedino ako ono što je pročitano postane izvorom naše daljnje refleksije. Prema mišljenju Claudija Magrisa, pisati i komunicirati znači pokloniti sebe nekome drugome, što je znak darovite plemenitosti, poklona kojim se otvara dijalog.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=