59 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI modelom kojemu težimo. Da bi se zamijetio život naših misli, potrebno je dovesti se u stanje unutarnjega mira i spokoja. Međutim, naša je svijest, naše unutrašnje zrcalo, uznemireno i zamućeno brigama za zemaljske i tjelesne stvari. Ipak, svijest nije prava prisutnost, već prije svega neki unutarnji osjet ili sjećanje, jer je neumitno povezana s vremenom, daje nam tek odraze koje pokušava učvrstiti izražavajući ih jezikom. Pierre Hadot kaže:„Mi smo nepopravljivo svjesna i podvojena bića. Želimo uhvatiti te trenutke jedinstva, učvrstiti ih, zadržati, ali nam oni izmiču upravo u trenutku kad pomislimo da smo ih uhvatili: padamo iz prisutnosti u sjećanje.“ (Plotin – jednostavnost pogleda) Grci su vjerovali kako su pokojnici oni koji su izgubili pamćenje, koji se više ne sjećaju, budući da su pili iz Lete, rijeke zaborava, koja briše svako sjećanje. Za Platona prisjećanje u konačnici označava učenje, iz kojega on razvija svoj filozofski anámnèsis, koji ne namiruje sjećanja na događaje što su sastavni dio prošlih života, nego na istine kao strukture stvarnosti. Prema njemu živjeti pametno, naučiti i shvatiti istinito, lijepo i dobro znači prije svega prisjetiti se neinkarnirane, čisto spiritualne duše. Vraćajući se u zemaljski život, duša zaboravlja Ideje kao vječne istine (M. Eliade, Aspekti mita). Još je Sveti Augustin u Ispovijestima u središte sjećanja postavio dušu, kao mjerilo vremena, s iskustvom neizrecive rastrzanosti između anamneze i čežnje za budućnošću. Tako je uveo način mišljenja da, osim Lockea i Husserla, ograniči pamćenje na „pogled iznutra“ i na osobno razumijevanje prolaznosti. Sjećanje, naime, pokreće prolaznost našega života, koji uvijek znači putovanje kroz vrijeme, a ona se vrlo subjektivno doživljava. U djelu De trinitate Sveti Augustin slike proizašle iz sjećanja drugih naziva fantazme, phantasmas, i suprotstavlja ih fantazijama, phantasias, koje proizlaze iz sjećanja na vlastito prethodno viđenje (N. Ivić, Grč Sirene). Sveti Augustin napisao je vrlo nadahnut odlomak o pamćenju: „I evo me dolazim na poljane i u velike dvorane pamćenja, gdje je riznica nebrojenih slika svakojakih stvari unesenih osjetilnim opažanjem. Ondje je pohranjeno i sve što god mislimo, bilo da uvećavamo ili umanjujemo ili bilo kako mijenjamo ono što naša osjetila prime, i sve drugo što je onamo povjereno i spremljeno, a što zaborav još nije progutao i pokopao. Kad ondje boravim, zahtijevam da mi se iznese što god hoću, pa neke slike izlaze odmah, neke se traže dulje kao da se iskapaju iz nekih udaljenih spremišta. Neke provaljuju hrpimice, te dok želim i tražim nešto drugo, one iskaču naprijed kao da govore: ‘Možda nas tražiš?’ I ja ih tjeram rukom svoga srca ispred lica svoga sjećanja, dok se ne pomoli iz magle ono što hoću i ne izađe mi na oči iz svojih skrovišta. Drugo se opet pojavljuje lako i neporemećenim redom kako se traži, te prijašnje slike uzmiču pred pridošlima i uzmičući vraćaju se na svoja skrovišta, da odande ponovno iziđu kad budem htio. To se događa kad nešto pripovijedam po sjećanju. (...) Evo u mom pamćenju bezbrojnih polja, špilja i zakutaka,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=