58 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ kozvanoga simboličkoga svemira prema Ernstu Cassireru, te da je ljudima darovala značenje dijaloga i razmjene podataka o svemu, utječući na sveukupno znanje koje čovjek posjeduje kao kolektivno biće. U Hadu je postojala i rijeka istoga imena, koja je bila podudarna Leti, rijeci zaborava. Mrtve su duše pile iz Lete da se ne bi sjećale svojih prošlih života nakon reinkarnacije, a tko je pio iz Mnemozine, sjećao bi se svega i sve bi znao. Zanimljive su, dakako, i moderne verzije ove„majke svih Muza“. U autobiografiji Govori, sjećanje! Vladimir Nabokov Mnemozinu naziva„nemarnom djevojkom“ kojoj ponekad, kao i svakom čovjeku, trebaju naočale. Ta hirovita žena, kaže Nabokov, izbirljiva je i prilično mrzovoljna, posebno kada se radi o nečijem odrastanju. Ona se ponekad prepušta monolozima, ne slušajući nikoga, popun nastavnika koji govori, a nitko ga od njegovih učenika ne sluša. Znakovito je to da je, razmišljajući kako nazvati svoje uspomene, Nabokov predložio naslov Govori, Mnemozino!, ali su ga američki izdavači odgovorili od toga, uz primjedbu da„male stare gospođe neće htjeti tražiti knjigu čiji naslov ne mogu izgovoriti.“ I tako je nakraju umjesto Mnemozine u naslovu ostavljeno samo sjećanje. Stari Grci razlikovali su pamćenje (mnémè) i sjećanje (anámnèsis), te se o njima govori unutar platonske doktrine. Prva od spomenutih riječi doslovno znači uporno ili povratno djelovanje prošlog čovjekova iskustva, a druga aktivno traganje za sjećanjem. Pamćenje je povezano s umijećem pohranjivanja onoga što se ne smije izgubiti u zaboravu, a sjećanje je kategorija koja će pripomoći da se ono što je potonulo u zaborav opet vrati. Svaki pojedinac to povezuje s vlastitom prošlošću i na tome gradi svoj identitet koji se razlikuje od drugih identiteta. Sjećanja imaju ključnu ulogu u nastanku osobnih i društvenih identiteta. Plotin je pisao da je sjećanje, odnosno prisjećanje, za one koji su zaboravili, Platon kaže da je prisjećanje vrlina za one koji su zaboravili, a učenje je u svojoj biti prisjećanje. Međutim, oni koji su savršeni ne gube viziju istine, pa se oni ne trebaju prisjećati (Fedon). Pamćenje je za Platona predstavljeno posebnom metaforom kao voštana ploča duše. Na tu se ploču dojmovi i opažaji utiskuju neposredno, ne treba im prijevod u znakove, koji se umeću između stvari i pamćenja. Unutarnje je pisanje pamćenje bez znakova, a izum pisma prema Platonu znači ugrožavanje pamćenja, tako da sjećanje duše postaje izlišnim. Na taj način on iskazuje otvoreno neprijateljstvo prema pismu kao zajedničkom kodu (R. Lachmann, Phantasia-Memoria-Rhetorica). Plotin u svom naučavanju o nutarnjem iskustvu vlastite duše spominje povlaštene trenutke, kratkotrajne bljeskove, kada se događa svojevrsno buđenje kojim se nadilazi uobičajene oblike svijesti i način razmišljanja. Njegova središnja intuitivna spoznaja jest ta da je čovjekovo ja nepovratno odvojeno od svoga vječnoga modela, da je u sebi podvojeno, a samo u tim bljeskovima uspijevamo se poistovjetiti s vječnim
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=