57 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI logija, pojave svijeta, rodoslovlja bogova i rođenja čovječanstva. Ovako razotkrivena prošlost bila je više od prethodnice sadašnjosti, bila je ona njezin izvor. Prema toj tradiciji vraćanje prošlosti, prisjećanje, nije težilo postavljanju događaja u određen vremenski okvir, nego se tako nastojalo dosegnuti dubinu bitka, razotkriti podrijetlo, prvotnu stvarnost iz koje je potekao svemir. Pjesnik nadahnut Muzama pristupa prvotnim stvarima zahvaljujući primordijalnom pamćenju koje je sposobno vratiti se. U primordijalne događaje koji su se pamtili ubrajali su se kozmogonija, teogonija i genealogija, koje su govorile o različitim podrijetlima – svemira, naroda ili dinastija. Nasuprot tome, postojalo je i sjećanje ranijih životâ, odnosno povijesnih i osobnih događaja, povijesti seoba i sl. (M. Eliade, Aspekti mita). Svaka je od Muza stekla svoj krug utjecaja na učenost i umjetnosti. Stari su predstavljali Mnemozinine kćeri kao mlade graciozne djevojke. One su isprva bile nimfe koje su boravile uz izvore što su imali moć pružanja nadahnuća ljudima. Najpoznatiji takvi izvori bili su Aganipa i Hipokrena, na planini Helikonu, te Kastalsko vrelo na brdu Parnasu, koje će naposljetku postati njihovo općeprihvaćeno prebivalište. U djelu O vladanju živima Michel Foucault, govoreći o ritualnim, kanonskim formama veridikcije u arhajskim grčkim tekstovima, bilo da je riječ o Homeru, ili o Hesiodu, ili o pjesnicima šestoga stoljeća, pri čemu se istinogovor ovlašćuje kako bi se prikazao kao očitovanje istine, piše:„Pjesnik nikada ne počinje a da ne zazove božicu pamćenja, pamćenja koje upravo u njemu pohranjuje stanovit govor, stanovitu riječ, stanovit izričaj čiji će on biti samo nositelj. Ali ako ovaj izričaj govori istinu, to je upravo zato što ga je Memorija, Memorija kao božica, potvrdila i obilježila.“ Ciceron i Kvintilijan prenose legendu o tome da je grčki liričar Simonid iz Melika bio utemeljiteljem umijeća pamćenja, odnosno mnemotehnike. Kada se srušio krov dvorane za svečane gozbe kod uglednika Skopasa, Simonid je svojim nepogrešivim pamćenjem uspio rekonstruirati mjesta na kojima su sjedili pojedini gosti i tako omogućio njihov pokop. Riječ je, dakle, o rekonstruiranju prošloga stanja uz pomoć izvrsnog osobnoga pamćenja. Za pitagorejce ključno je bilo pamtiti, sjećati se, i to sjećati se što je više moguće. Zato su razvili posebne vježbe pamćenja, mnemotehniku, koja je istodobno bila i duhovna i intelektualna vježba. Bila je instrument spoznaje, a kultura pamćenja igrala je značajnu ulogu u pitagorejskim bratstvima. Znanje i sjećanje imali su za pitagorejce istovjetnu prirodu. Pitagora i Empedoklo vjerovali su u metempsihozu, tvrdeći kako se sjećaju svojih ranijih životâ, prošlih postojanja. Kao božica sjećanja i jezika često je Mnemozina bila prikazivana kao svjetiljka znanja, što nikako nije plod slučajnosti ili nekoga nesporazuma. U doba kada još nije postojalo pismo i kada se sve prenosilo usmenim putem, imala je veliku ulogu u životu ljudi, budući da se tako prenosilo znanje i tradicija. Smatralo se da je bila odgovorna za davanje imena svim bićima i predmetima, odnosno stvaranje ta-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=