56 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ Teško bi bilo zamisliti i umjetnost, književnost, filozofiju i uopće svaku misaonu djelatnost ili duhovnu tradiciju, a općenito i kulturu u cjelini, koju zapravo uvijek stvaraju kreativni i maštoviti pojedinci, a ostali ih slijede i prihvaćaju njihove ideje. No, kreativni duh ne bi mogao djelovati ukoliko ne bi imao izgrađenu svijest o sebi, koja nije moguća bez vlastitih uspomena, kao niti bez postojanja slobode djelovanja i stvaranja. Umjetnost nastaje u trenutku kada iznenada otkrijemo što znači biti slobodan, kada pobijedimo sebe i svoje strahove, kada natkrilimo sebe i svoju malodušnost, te se uputimo u nepoznate i nikad viđene prostore. Sjećanje je naša čudesna veza s nekadašnjim identitetima, osobnim i kolektivnim, bez njih ne bismo bili u stanju odrediti naš početak i naš kraj. One su vezivno tkivo koje učvršćuje strukturu naše jedinstvene pojave, u zajednici svih drugih sličnih bića s kojima dijelimo isto postojanje, istu sudbinu. Bez njih ne bismo mogli razumjeti ni sebe, ni druge, ni svijet u kojemu živimo. Svijest o njima čini nas uvijek budnima i usredotočenima na vlastite početke, na ono što nam je posebno blisko i umu, i srcu, i osjećaju, do čega nam je osobito stalo i što nas određuje kao osebujne karaktere. Aurora Musis amica est, govorili su stari Rimljani, Zora je prijateljica Muzama. To znači da je nekada postojalo vjerovanje kako je za kreativnost rano jutro posebno dobar trenutak, vjerojatno zato jer je naš um tada odmoran, svjež i otvoren prema novim izazovima, a posebno prema duhovnome stvaralaštvu. Ova poslovična izreka klasične starine po smislu odgovara poznatoj našoj poslovici Tko rano rani, dvije sreće grabi. Kao što je poznato, u klasičnoj se grčkoj mitologiji umjetničko stvaralaštvo povezivalo s nekim svojstvenim osobinama, koje su bile predstavljene kao božice stvaralačkoga nadahnuća, što se jasno ogleda u drevnoj predaji o devet Muza, koje su bile Apolonove pratilje: Talija, Uranija, Melpomena, Polihimnija, Erato, Klio, Kaliopa, Euterpa i Terpsihora. Svaka od njih bila je povezana s drugom umjetnošću kao njena božanska zaštitnica: komedija, astronomija, tragedija, lirska poezija, ljubavna poezija, povijest, epska poezija, glazba i ples. Znakovito je to da su sve one simbolički, preko svoje majke, bile povezane s ljudskim pamćenjem ili sjećanjem, bez kojega nema ni umjetnosti. Svijet nam se, naime, neprestano ukazuje u našemu sjećanju, koje se po tradiciji držalo majkom sviju Muza: Mnemosyne mater musarum (Mnemozina, majka svih Muza). Prema grčkoj mitologiji bila je kći Urana i Geje, sestra Kronova i Okéanova, jedna od dvanaestero titana, personifikacija pamćenja, bez kojega nije moguće zamisliti čovjeka niti njegovu povijest. Ona je bila sveznajuća. Prema Hesiodu, znala je sve što je bilo, što jest i sve što će biti. Devet njezinih kćeri, koje je dobila s vrhovnim bogom Zeusom (Jupiterom), kao Muze su po tradiciji nadahnjivale čovječanstvo, poučivši ga religiji i uljudbi. Smatralo se da kada pjesnika obuzmu Muze, on se opija izravnim znanjem Mnemozininim, odnosno poznavanjem početaka i genea-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=