Nova Istra br. 2/2023

55 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI predstavlja velik i trajan izazov svakome radoznalom istraživaču nepoznatih istina i činjenica koje tek treba otkriti, rasvijetliti i usvojiti. Sjećanja nas postojano pohode onda kada ih prizivamo, ali i onda kada nam spontano naviru, u trenucima kada slobodno razmišljamo o svojoj prošlosti, a u jednom i u drugom slučaju dio je to istoga ciklusa vječnoga povratka na svoje davne izvore, na nejasne i mutne početke, s obzirom na to da se pojavljuju na počecima naše samostalne svijesti. I kako godinama postajemo stariji, tako nam se događa da i ona počinju za nas dobivati nekako sve dublji i veći značaj, jer pomoću njih u sebi uspijevamo održati svijest o vlastitom životu i trajanju kroz vrijeme što nam izmiče, upravljajući njime poput kapetana koji, ploveći širokim morskim prostranstvima, uspijeva održati smjer plovidbe svoga broda što se kreće prema nepoznatim horizontima u daljini. Sjećanja su naši vječno diskretni i tihi suputnici koji nam pomažu da se ne izgubimo u beskraju vremena što protječe, ali i neka vrsta svjetlosti u tami, te da ne zalutamo kao u nepoznatom nam labirintu, izgubivši svijest o sebi samima. Stoga su ona ujedno naš početak i naš kraj, a njihovim nestankom iščezavamo i mi i naša svijest, onakva kakvu poznajemo, poslije čega nastupa zaborav i smrt. Smrt, uvijek posve nedokučiva i radi toga strašna, predstavlja konačno zatvaranje životnoga kruga povezanoga sa zemaljskim postojanjem i stoga je važno nekako uhvatiti ono što ostaje, dok religija nastoji čovjeku ojačati nadu u mogućnost vječnoga života koji slijedi nakon zemaljskoga nestanka, odnosno besmrtnosti koja je bila svojstvo samo božanskoga bića. Čovjek, naime, teško može prihvatiti činjenicu neumitne konačnosti individualne biografije i pomiriti se s njom, tako da traži mogućnost tome nekako doskočiti. Sjećanja imaju svoj poseban, vlastiti život i pravila po kojima se ravnaju, ali kojih ima toliko neizmjerno puno kao i sjećanja, kada bi ih naime pokušali izbrojiti kod svih ljudi koji žive ili su nekada postojali. Ona predstavljaju neizmjeran i nesaglediv potencijal koji oduvijek postoji u svakom ljudskom naraštaju, a za svakoga pojedinca predstavljaju veliku osobnu vrijednost. Ona djelomično podsjećaju na relikvije, posebno posvećene stvari, iako nemaju nikave veze s pobožnošću i vjerovanjima. No, činjenica je da ih čuvamo i njegujemo kao nešto posebno vrijedno, što za nas ima osobitu važnost. Međutim, valja podsjetiti na to da su sjećanja prilično nepostojana i nemaju snagu, tajanstvo i materijalnost kakvu imaju posvećeni predmeti koje zovemo relikvijama, iako nam pružaju veliku utjehu u mnogim časovima, te posjeduju neizmjernu vrijednost baš za svakoga i to u svim životnim dobima, od rođenja naše svijesti sve do smrti koja na kraju svakoga čeka. Nema nikakve sumnje u to da bez njih ne bismo mogli zamisliti život, nego bi on tada bio žalosno prazan, upravo besmislen.

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=