54 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ suprotnoga, ili blisko povezanoga s onim što tražimo. Kod drugoga principa važan je poredak događaja ili dojmova koji nas vode do cilja naše potrage, jer kretanje sjećanja slijedi isti poredak kao i izvorni događaji. Čovjek je biće vrijedno pamćenja, kako kaže Fernando José Catroga, biće koje iščekuje i nada se, koje samo sebe upisuje u vrijeme i prostor, ostavlja iza sebe znakove svoje prisutnosti, tako da zahvaljujući tome ponovno postaje prisutno, unatoč svojoj odsutnosti. Kada, na primjer, osjetimo medni miris lipe, on nas može vratiti u nekadašnja stanja svijesti, probuditi brojne asocijacije koje smo imali osjećajući ga u zraku. Sjećanja su ti tragovi nekadašnje prisutnosti, koja tvore zalihu pamćenja i povijesti, znakovi koji onemogućuju postojanje samo u sadašnjosti ili budućnosti, bez okretanja prema onome što se zbilo kao ključnom referentnom točkom vlastitoga postojanja. Zahvaljujući sjećanjima, svaki čovjek potencijalno predstavlja povijest koja može biti ispričana i tako predana drugima te oteta zaboravu i nestanku iz svijesti. Postoje dva temeljna gledišta u odnosu na sjećanje, autobiografsko i povijesno, koja se međusobno isprepliću. Maurice Halbwachs kaže: „Čovjek, da bi prizvao vlastitu prošlost, često ima potrebu obratiti se sjećanju drugih (souvenirs des autres). Oslanja se na obilježja koja postoje izvan njega, a koja je odredilo društvo. Još i više, djelovanje individualnog sjećanja nije moguće bez pomagala kao što su riječi i ideje, koje pojedinac nije izmislio, a koje koristi njegova sredina (son millieu)“ (Kolektivno sjećanje). Individualno sjećanje uvijek je povezano sa sredinom unutar koje pojedinac živi, postoji i razvija se, odnosno s lokalnim društvenim kolektivom, te se na tu sredinu odnosi to proživljeno iskustvo povezano s pojedinačnim pamćenjem, kome se neprestano utječemo i koje predstavlja čvrsto uporište u nama samima.„Sva povijest suvremena je povijest“, rekao je Benedetto Croce. Ono što zovemo poviješću je, dakle, razmjerno nedavni konstrukt te stoga prošlost osvjetljava iz suvremene perspektive. Prisjećanje je pak svojevrsna ekshumacija stvarnosti koja je prošla, te je mi izvlačimo iz nekih međuprostora vremena. No, to se ne događa u prošlom trenutku, nego upravo sada, kao sadašnji čin i sadašnji govor.„Pamćenje je budućnost sadašnjosti“ – ustvrdio je Paul Valéry. Ono što treba biti upamćeno pokazuje svoju pravu vrijednost tek pro futuro. Prošlost pak možemo uvijek sagledavati samo iz perspektive sadašnjosti, odnosno kao da njoj pripada i u njoj postoji. To je ontološki paradoks prošloga glagolskog vremena. Sjećanje ima duboke i mračne ponore, beskrajno dugačke podzemne provalije do kojih nikada ne dopire zraka svjetlosti, nalikujući na podzemne kraške pećine i tunele do kojih se vrlo teško može doći. U tom tajanstvenom i uglavnom neistraženom prostoru ovoga nepoznatoga univerzuma putovanje je vrlo otežano, gotovo nemoguće, čak i onima koji se dobro snalaze u takvim nepredvidljivim i nezavidnim situacijama. Unutrašnja konfiguracija toga univerzuma uspomena
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=