53 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI padalo prošlim trenucima. Ovdje je od velike važnosti efekt déjà vu, kada nam se pred očima neočekivano opet pojavljuje ono što je već nekada bilo viđeno, te otvara knjigu sjećanja koju ponovno počinjemo prelistavati. Sjećanje je nešto poput duhovnih okamina koje se polako kristaliziraju i petrificiraju u nama, te blistaju i prelijevaju se u tisuću nijansi kada ih iznesemo na svjetlo dana iz tamnoga svijeta naše prošlosti, koja je uvijek i prošlost nekih poznatih i nepoznatih suvremenika. Vremenom se tako u nama prikupi neobično bogata zbirka takvih„sentimentalnih“ minerala, koja je tim veća što smo stariji. Svaki čovjek posjeduje u sebi takvu jednu zbirku koja predstavlja tek dio bogatstva njegova unutrašnjega svijeta. U svakom trenutku vremena svaki čovjek sa svojim suvremenicima tvori čudesno bogatstvo našega zajedničkoga univerzuma. Osim toga, možemo reći da svaki pojedinac posjeduje u sebi vlastito unutrašnje svjetlo koje širi iz sebe i oko sebe, što zavisi od snage koju ono posjeduje. To svjetlo prati nas tijekom života i nestaje zajedno s nama, gasi se u trenutku naše smrti. Malo je, međutim, ljudi koji ga uspiju iskoristiti na pravi način i u dovoljnoj mjeri. A svjetlo i postoji zato da se njime što je moguće više i bolje služimo, da pomoću njega utječemo na ostale. Upravo kao što to čini Sunce bez kojega ne bi bilo moguće zamisliti život. Razmišljajući o svojoj prošlosti, a to činimo gotovo svakodnevno, u trenucima kada smo posvećeni sebi i usredotočeni na naš intimni svijet, svi duboko zaranjamo kroz beskrajni ocean nekadašnjega vremena, u kojem se krije mnogo toga čega ni sami često nismo svjesni, a što se pojavljuje pred nama neočekivano. Hermann Bahr kaže da je sjećanje siva sjena što ostane čučati u duši. Prema Aristotelu potraga za istinom potraga je za najtočnijim opisom svijeta, kakav doživljavamo i kakav smo doživljavali. Potrebno je učiniti mnogo koraka da bi se savladao jedan te isti put kojim se kreće, da bi se naposljetku stiglo onamo kamo smo željeli doći. Aristotel je napisao djelo O pamćenju i sjećanju (grč. Περὶ μνήμης καὶ ἀναμνήσεως; lat. De memoria et reminiscentia), koje je najviše utjecalo na kasniju povijest umijeća pamćenja. Njegova teorija pamćenja i sjećanja temelji se na teoriji spoznaje koju tumači u djelu O duši. Ovdje pored ostaloga govori o radu viših misaonih procesa, koji omogućuje dio duše koji stvara slike. Aristotel zaključuje kako duša nikada ne misli bez slike, a sposobnost mišljenja zamišlja oblike u slikama. Pamćenje pripada istome dijelu duše kao i imaginacija: to je skup mentalnih slika iz osjetilnih dojmova, ali uz dodatak vremenskog elementa, jer mentalne slike pamćenja ne odnose se na opažanje sadašnjih, već prošlih stvari. Aristotel razlikuje pamćenje i reminscenciju, odnosno sjećanje: „Sjećanje je obnavljanje znanja ili senzacija koje smo prije imali. To je svjesno nastojanje da se snađemo među sadržajem pamćenja, tražeći ono čega se želimo sjetiti.“ Pri tome je za njega važan princip asocijacije i princip poretka. Prvi princip je takav da počinjemo od nečega sličnoga, ili
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=