52 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ Nažalost, ono što je zauvijek nestalo u vremenu i prostoru ne može se nikada više vratiti u život, u kome ne postoje čudesa koja bi takvo nešto omogućila. Čudesa postoje samo u našim fikcijama, mitovima i religijama, a ne događaju se u stvarnosti, iako postoje mnoge neobjašnjive stvari koje nas zbunjuju. Ono nedokučivo izmiče našoj percepciji i tako izaziva strah. Do svijeta koji je umro naša pitanja više ne dopiru, izgubili smo mogućnost izravne komunikacije s njim, te o njemu saznajemo samo posredno, preko slučajno sačuvanih ili dostupnih svjedočanstava pojedinaca, na temelju toga stvarajući neku opću sliku. Pritom i sami možemo biti svjedoci prošlosti, onoga što smo proživjeli i čega se sjećamo, što je, dakako, uvijek selektivno. Samo je po sebi jasno da je to uvijek nedostatno za puno razumijevanje, ali je korisno kao opći uvid u problem. Ovo je situacija u kojoj se nalazi svaki onaj koji se zanima za povijest ili se njome profesionalno bavi te uvijek samo djelomično osvjetljava stvari i doprinosi rješavanju glavnih pitanja na koja želi dobiti zadovoljavajuće i sadržajne odgovore. Sjene prošlosti uvijek se nadvijaju nad sadašnjošću, čineći je u neku ruku uvijek zavisnom od nje, tako da sadašnjost treba objašnjavati prošlošću, a ne obrnuto, jer se stvari nikada ne odvijaju unatrag, nego uvijek teže tome da su usmjerene prema vremenu koje dolazi, prema budućnosti. Presudan je, dakle, kronološki slijed zbivanja koji nekako pokušavamo rekonstruirati i objasniti, učiniti ga prihvatljivim i razumljivim. No, temeljni problem uvijek ostaje isti: i sadašnjost, i prošlost, i budućnost podjednako su nam zagonetne i nedokučive, ma koliko mislili da nešto o njima znamo i ma koliko se trudili objasniti ih. U pravilu nam, nažalost, većina toga što je važno izmiče i ostaje neobjašnjeno, a sve uvijek možemo vidjeti i znati samo u nekim općim naznakama, otprilike kako je ili kako bi bilo. Sve je uvijek mnogo složenije i zamršenije negoli što se na prvi pogled čini ili što možemo pretpostaviti. Naš unutrašnji svijet nalikuje velikom spremištu za prikupljanje i čuvanje bezbrojnih osjećaja, izraza, slika koje tamo ostaju, taložeći se godinama, koje je moguće ljubomorno čuvati, ali i dalje povezivati u nove kreativne sklopove. Stoga ne bi bilo loše kada bismo jasno mogli artikulirati ono što se u našem duhu događa, jer je on uvijek odraz bogatog proživljavanja i iskustva, s naglašeno individualnim značajkama i naglascima. U svemu, pa i u nama, postoji poredak stvari u kome se objedinjuju svi aspekti vremena – prošlost, sadašnjost i budućnost. Povijest je po definiciji nedovršena (i nedovršiva) priča koja se mora nadopunjavati, proširivati i produbljivati, radi postupnoga približavanja sve većoj istini. Na tim svojim fragmentima radimo čitavoga života, jer su nam darovani zato da se njima možemo poslužiti ukoliko ih trebamo. Sjećanje je općenito temelj našega iskustva, koje pronalazimo tumarajući našim unutrašnjim prostranstvima, te zahvaljujući njemu možemo donekle opet vrlo intenzivno i duboko proživljavati ono što je pri-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=