51 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI Slijedeći stare, u bujno zelenilo zarasle staze i puteljke, kojima smo nekada često prolazili, one kojih se rado sjećamo i kojima se u mislima uvijek vraćamo, poput onih koji su vodili kroz prozračne jasenove šume našega djetinjstva, s blagim tišinama i mirisom gljiva ili ciklama koji odnekud iz vlažne zelene dubine dopire do nas, istovremeno neprestano tražimo neke nove putove, koji će nas odvesti onamo gdje još nismo bili, vođeni vlastitom znatiželjom i pustolovnim duhom. Stare staze i puteljci imali su u sebi nešto mistično, vilinsko, nestvarno, a naše sjene i danas vjerojatno prolaze onuda kuda smo nekoć lutali i tumarali, ni sami često ne znajući kuda idemo niti kamo ćemo na kraju stići. U djetinjstvu sve doživljavamo tako intenzivno te nam se čini da nam sve nekako ide u susret i želi nas prigrliti, i krajolik, i ljudi, i priroda. Istinski se divimo svakom kamenu, svakom cvijetu, svakom leptiru i svakom listu, uključujući i kapljicu vode koju na njemu vidimo, jer imamo osjećaj da oni postoje radi nas, da bismo ih vidjeli i uživali u njima. Sve kao da ima mnogo dublje značenje, svjedoči o čudesnoj ljepoti prirode i univerzuma, svijeta koji osjećamo kao veličanstven složeni organizam kome pripadamo i koji pripada nama. Čini nam se da ne postoje jasne granice između nas i svega što nas okružuje te svemu prilazimo izravno i neposredno, ne opterećujući se niti previše razmišljajući o tome što će se dogoditi, puni smo neke iskrene vjere u sve oko nas smatrajući, možda sasvim naivno, da se za nas ionako brinu neki nevidljivi i dobri duhovi zaštitnici, čuvajući nas od bilo kakvoga negativnoga utjecaja. U svakom životu postoje trenuci kada iznenada postajemo svjesni posebne uzvišenosti našega postojanja, kada se uspijemo zakratko izdignuti iznad običnoga svakodnevnoga trajanja, te odjednom jasno vidimo i spoznajemo ono što nam inače u pravilu izmiče. Međutim, takvi povlašteni trenuci nikada ne mogu trajati dugo, već nestaju u hipu, ostavljajući iza sebe nešto poput nejasnoga nagovještaja nečega što bi moglo nalikovati istinskoj sreći, nagovještaj nečega što bismo mogli biti, kao kada se probudimo u vedrim i prozračnim ranojesenskim jutrima, odmoreni i opušteni, ispunjeni gotovo božanskim osjećajem i izvornom lakoćom promatranja. Flaubert je, kako veli George Poulet, govorio o velikim sunčanim danima istinske sreće i nadahnuća, opisujući posebno stanje duše, koje su doživjeli svi veliki naturalistički mistici. Bili su to trenuci istinske panteističke ekstaze,„dani kada je i duša otvorena suncu kao polja“, gdje se u spoju intimnog osjećanja i čistoga osjećaja naše ja poistovjećuje sa svemirom, tako da se od toga trenutka stvara jedinstven doživljaj vječnosti. Život se tada širi u kozmičkoj ekspanziji i tako postaje dijelom božanskoga beskraja. U jednome pismu Flaubert o tome kaže:„Poneki put sam nazreo (u svojim velikim sunčanim danima) pri svjetlosti entuzijazma, od kojega je moja koža drhtala od pete do perčina, izvjesno duševno stanje tako superiorno životu, stanje za koje slava ne bi bila ništa, pa i sama sreća izlišna“.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=