50 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ Svaki je čovjek beskrajna i složena priča koja se grana u mnogim smjerovima, a važno je dosegnuti pravu spoznaju u obilju mogućnosti koje se pružaju doslovno u beskraj. U tom je smislu svako ljudsko iskustvo iznimno dragocjeno, pružajući odgovore na pitanja koja mogu koristiti drugima, što onda znači uzajamno obogaćivanje. Svi posebno pomno i obzirno osluškujemo tihe melodije prošlosti koje ponekad znaju navirati iz naših brojnih uspomena, podsjećajući na ono što je već davno nestalo, ali je u nama još uvijek prisutno u fragmentima, u bljeskovima svjetlosti i sjene, ponekad u neočekivanim trenucima, bez prethodnih nagovještaja. Sve se to u nama nakuplja godinama, spontano, kako na javi tako i u snovima, na stvarnim ili imaginarnim putovanjima. Svatko na neki način može doprinijeti istini jer u sebi nosi veliko bogatstvo i iskustvo različitih doživljaja. Epikur je govorio da neki ljudi sami pronalaze istinu, nekima je potrebno vodstvo da ga slijede, a neke pak naprosto treba natjerati da je sami pronađu. U tom smislu ništa se nije promijenilo od njegovih vremena, sve je ostalo isto, te vrijedi podjednako i danas, kao i prije dvije tisuće godina. Svaki naraštaj ponovno postavlja ista pitanja, u nadi da se možemo približiti konačnoj istini, iako se ljudski život nikada ne doima konačnim, te nastavljamo gledati u nedokučive daljine. Kako primjećuje Stanko Lasić u Autobiografskim zapisima, naša je pozicija uvijek takva da na sebe ondašnjega gledamo (i možemo gledati) samo iz sebe sadašnjega: pravimo konstrukcije koje gradi naša sadašnja vizura (ontološki strukturalna) i bogatstvo krhotina našega sjećanja. Ništa namjerno ne definiramo, ne želimo definirati, nego lutamo, krpamo i nastojimo, tragamo za označenim, jer ispitujemo mogućnost označitelja (anegdota, događaji) koji nas vode od jednog do drugog. Tako golema tama prošlosti postaje svjetlošću, dakako uvijek samo u mjeri koliko nam uspije iskoristiti ono što nosimo u sebi. A nosimo doista mnogo u sebi, svatko od nas, posebno ono što nam se doima neizrecivim. Veliki je problem, ako ne i najveći, pobijediti samoga sebe i gomilu predrasuda koje također nosimo u sebi, i tek kada nam to ponekad uspije, možemo se nadati povoljnom ishodu, odnosno da ćemo se napokon osloboditi okova koji nas sputavaju i onemogućuju da dopremo do krajnje istine. To je zapravo nešto što se može shvatiti kao ponovno uspostavljanje samoga sebe, rekonstruiranje sebe tako da postajemo transparentniji i sebi i drugima. Veliki su to osobni izazovi i iskušenja s kojima se suočavamo, u nastojanju da se što je moguće bolje objasnimo i razumijemo, gledajući sebe onakvima kakvi smo bili, odnosno kakvi smo jedino i mogli biti. Mislim da čovjek rijetko može pogriješiti ako je otvoren i posve iskren, kako prema sebi tako i prema drugima. A kako se razvijamo, obogaćujemo i mijenjamo, tako se razvija, obogaćuje i mijenja naš način promatranja, spoznavanja i vrednovanja. Važno je samo shvatiti dinamiku i računati s njezinim posljedicama.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=