48 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ što smo već bili, ono što u tom času jesmo, kao i ono što ćemo tek jednom postati, i to u neprekinutom kontinuitetu jednog te istoga bića i njegova postojanja, koje ima, između ostaloga, sposobnost da samo sebe promatra i analizira u ogledalu vlastita unutrašnjeg svijeta. I to je upravo ono što nam preostaje nakon svih preokreta sudbine i izazova s kojima se u životu moramo suočiti. Živimo u vremenu i kroz vrijeme, i razvijamo se tijekom vremena, određeni smo njime, tako da sebe ne možemo ni razumjeti ukoliko zanemarimo ono što smo nekada bili, posebno vlastito djetinjstvo, koje je u pravilu rijetko kada potpuno idilično, naše ishodišno i istinsko formativno doba, kada počinjemo stvarati prve emocionalne veze, kada prvi put vrlo intenzivno proživljavamo sve svoje osjećaje, naše radosti i tuge, koji trajno oblikuju krajolik našega jedinstvenog postojanja. Premda je prošlost, baš kao i budućnost, nešto prilično apstraktno, nešto što ne možemo ni jasno definirati, niti je možemo uhvatiti, jer ne predstavlja nešto što bi bilo materijalno ili opipljivo, ona nas posvuda prati poput blage sjene, predstavljajući trajan izazov svakome čovjeku kao njegov memento, podsjećanje na ono što je jednom bio, kao neka vrsta vlastite antiteze, bez koje nije moguća sinteza, koja utječe na to da stvari promatramo s gledišta budućnosti. Na taj se način dijalektički krug života uvijek zatvara tako da se upravo pomoću vremena konstituiramo kao cjelovite osobe, one koje sebe duboko promišljaju i razumiju, koje posjeduju razvijenu svijest o sebi i svome postojanju. Upravo u tome se ponajviše i razlikujemo, jer se svatko razvija iz sebe, iz vlastitoga narcizma, egoizma i zaokupljenosti sobom, prilagođavajući se što je više i bolje moguće objektivnom svijetu koji se neprestano mijenja, kao i ljudima koji su dio toga svijeta, naši suvremenici, s kojima smo uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, povezani. Pritom, dakako, ne mislimo na čitav svijet, već na ono što predstavlja našu bližu i poznatu okolinu. Drugim riječima, govorimo o našemu neposrednom povijesnom okruženju, kontekstu unutar kojega živimo i koji se ponekad mijenja. Problem je i u tome što smo svi mi ponaosob, osim toga što sebe nedvojbeno silno volimo, kao što to još davno jasno i nedvojbeno ustvrđuje Ciceron, neobično pristrani. Imamo, naime, veliku sklonost ne samo idealizirati i heroizirati sami sebe nego i druge ljude koji su nam posebno prirasli srcu, videći u njima i ono što možda objektivno ne postoji, pretvarajući ih u fikcionalne junake naše imaginacije, umjesto da ih objektivno i jasno sagledamo u pravome svjetlu kao realne osobe, koje imaju svoje mane i vrline. Stoga smo na neki način slijepi. Upravo naša pretjerana emotivnost prema voljenima čini nas sklonima pogreškama koje zamućuju našu percepciju. To je jedna od prirođenih nam sklonosti koje nas vrlo lako zavaravaju, ako ih ne spoznamo ili jednostavno nismo dovoljno kritični. Heroizirajući druge, pripisujemo im svojstva koja samo mi vidimo, odnosno, možda bolje rečeno, hoćemo da vidimo. I tako ih heroizirane, dakako, pamtimo i pretvaramo u svojevrsne mitološke junake
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=