45 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI poznajemo naša vlastita percepcija, od koje uvijek polazimo i na koju se uvijek pozivamo, koja naše postojanje ima kao vlastito središte, odakle se naša unutrašnja energija neprestano širi u koncentričnim krugovima u svim smjerovima, a svaka duboka duša posjeduje svoju osobnu onostranost. Spoznaja i prihvaćanje vlastite prirode, njenih pozitivnih i negativnih značajki, odnosno vlastititih mogućnosti i ograničenja koja su svojstvena svima, jer nitko nije savršen, uvijek predstavlja nužan preduvjet ne samo općenite uspješnosti nego i sreće kojoj težimo, bez koje nije moguće vlastito ispunjenje. Naša unutrašnja konfiguracija osobnosti, u složenoj konstelaciji različitih mogućih odnosa koji se pojavljuju u svakom pojedincu, nosi u sebi mnogo toga što može biti predmetom promatranja, pri čemu, dakako, razlikujemo naše sadašnje i naše nekadašnje postojanje, iako je to zapravo dio istoga neprekidnoga kontinuiteta života koji traje, prolazeći svoje različite etape razvoja. Na to nas neprekidno podsjeća velika rijeka sjećanja, koja teče usporedo s velikom rijekom zaborava, a mi se nalazimo u nekom međuprostoru koji nam omogućuje da istovremeno gledamo prema naprijed i prema natrag, oblikujući svoj jedinstven svijet onako kako ga mi vidimo i doživljavamo, te neprestano pamtimo, upijamo u svoju svijest, ali istovremeno i mnogo toga uvijek zaboravljamo. Živimo, drugim riječima, u rasponu između tih dviju čisto duhovnih realnosti – sjećanja i zaborava – koje ostaju u nama i bestjelesno postoje u našemu duhu, kao trajan doživljaj koji nas bitno određuje. Sjećanjem se, dakako, neprestano borimo protiv potpunoga zaborava koji uvijek prijeti našem opstanku, svijesti i identitetu, te mu se moramo suprotstavljati kako se gubitak sjećanja ne bi dogodio. I sjećanja i zaboravi važan su dio naše stvarnosti, koju bez njih ne bismo mogli ni zamisliti. No, sve što znamo o sebi uvijek je nedostatno, uvijek govorimo tek neke općenite stvari, ne otkrivajući nikada pravu suštinu, jer nam ona nekako postojano izmiče. To na neki način znači da pokušavamo uloviti vlastitu sjenu koja nas posvuda prati, kročeći krševitim, divljim šikarama i neistraženim stazama. Premda smo rođeni kao zasebne ljudske jedinke, svatko predstavlja poseban i vrlo bogat svijet koji se rađa, raste, razvija, stari i umire. Kada jednom nestanemo, to ujedno uvijek znači i nestajanje čitavoga jednoga svijeta koji predstavljamo i kojem smo pripadali. Nema sumnje da s nama zauvijek iščezava ono što je činilo naš svijet, onaj koji se javlja u trenutku našega rođenja, a počinje se jasno oblikovati pojavom naše vlastite svijesti, koja prati našu sudbinu. To je dubok smisao našega ljudskoga bitka, što predstavlja istinsko malo čudo u velikom i nesagledivom protjecanju svekolikoga života. Uvijek nas je pomalo strah da ne izgubimo zauvijek te drage slike što postoje u nama, koje nam toliko znače, a da toga možda nismo previše ni svjesni. Nastanak tih slika zasigurno bi nas nepovratno osiromašio, jer njih baš ničim nije moguće nadoknaditi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=