36 PROZA I POEZIJA Ana BROĐANAC ne dȃ zaboravu da obuhvati ni trena bura je zapuhala za oproštaj vratila krila leptirima a ukočene ruke ljudima * * * Vidi, rasap je na djelu jedna ruka onamo druga noga tamo a glava sve i svuda traži svoje oči da joj kažu zjenice čije su to kosti što su bile bijele tamo u doba kad su majke plele sukna do zore darivale svoja tijela i činile od njih domove, platna, odijela za dijelove sebe što će izrasti, evo, skroz daleko do mene koja sam, opet, samo dio pod petrolejkom nečije pognute sjene.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=