29 Dolores BUTIĆ PROZA I POEZIJA da nesvjesne otplove do crne figure skrivenoga lica ispod kapuljače i nespremne dotaknu crnu figuru crnju od mraka, koja mi slobodnom rukom zgrabi razlivene misli i zategne ih iz sve snage kao da me za kosu vuče. I tad stane sve. Sve osim prijeteće vode. I tad shvatim sve. Baš sve. – Daj mi da ga vidim – odlučno započnem pregovore, umirući od straha na mjestu gdje se ne dolazi. Ona odmahne sporim kretnjama... kapuljače. – Ja ne pregovaram! – Došla sam se oprostiti. – Opasna želja, a ja nisam zlatna ribica – reče crnim glasom, koji siječe bez milosti. – Utopit ćeš se ovdje u svojim suzama. Vrlo brzo! – Daj mi da ga vidim, odvest ću te u književnost. Književnost čuči u meni, Ja se rasipa(m) u književnosti, sve drugo je nešto drugo. Ako postojim da ti bude lijepo, postojat ću... šapne književnost. Pogledaj! Pokošeni padaju Trojanci, Grci, svemirci, padaju svi. Kako ne bih i ja, najslabija karika, najslabija točka sustava. Mea culpa! Književnost razara. Književnost me pojela da oslobodi prostor svojoj ljepoti. Ljepota je pogubna. Pogledaj što napravi... vatra sve guta. Nisam birala, ja sam izabrana. Da sam mogla birati, sve bi bilo isto jer sam ta! Književnost, to sam JA! naredi književnost. Kad književnost zove, sve stane. Kad te ljepota ispuni, sve nestane. Sebično, pogubno... Kad se energije privlače, kad tad se sudare. Dođi, čekat ću te. Ali samo na ovom mjestu i nigdje drugdje. Dotaknut ću te mjesečinom da ti opet bude lijepo. Ali samo to i ništa više. Tko bi se oteo vatrometu ljepote?! Tko bi rekao NE!! Samo ti jer si lav, a ne čovjek koji začaran pada u zamku mjesečeva sjaja i neobuzdana libida sazdanog od ritmičnih uzdaha. Jedino ti, jer si taj!!! Pruži ruku i otrgni me ili zaustavi razaranje da u ovom požaru nešto od mene ostane! Nisam ništa skrivila, a za sve sam odgovorna! zavapi prelijepa Helena dok Crna Smrt oko nje hara. Pored mene ranjeni lav krvari. Kad si osuđen na dosuđeno, pripremiš sve na vrijeme. Unaprijed osmisliš rješenje. Nastavi! Ne mogu s vodom do grla. Nastavi!! Ne mogu s njom na kraju puta. Nastavi!!! Ne mogu bez čuvara otvoriti vrata. I kao čarobnom formulom domino se efekt pokrene. Bljesak kratkotrajne sumnje u sudbonosni potop osvijetli put unaprijed ispuštenom kriku, koji me snažno pogodi u leđa i u posljednji tren munjevito izbije iz vode, ali prema dugačkoj oštrici o koju se suvereno oslonila obasjana trakom čarobne mjesečine prosutim kroz rešetke na ulaznim vratima zatočenog svijeta, čineći njene mračne skute još mračnijima. I kad pomislih da je kraj na ovaj ili onaj način neizbježan, iz njenih mračnih skuta izađe čuvar i odlučno dohvati dršku oštrice da je na njeno iznenađenje naglim pokretom odmakne u stranu i oslobodi mi put u krug, koji nikad više neće proći ovim putem. I kad nagonski ispružim ruke da ga dohvatim, dohvatih samo riječi Ne postoji kraj! u njegovu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=