28 Dolores BUTIĆ, Zadar MJESEČEVA DAMA Probudih se u mrak. Mrkli mrak, gust i neprobojan. Zar opet?! Kad si osuđen na dosuđeno, nema izbora i sve se poklopi da ide dalje ako slučajno zastane. Kriknem unaprijed, jer sve dobro znam. Nema nepoznatog, jer sve znam. Ali u tišini mraka nema spoznaje, samo osjećaj straha i lupanje srca. I tako krenem... Korak po korak kroz mrak... Naprijed, valjda. Jer se teško orijentirati u mraku anestezije nepokolebljivo odabrane davno, davno prije između ponuđenih ili – ili kad zajedno ne ide, ali odbačeno ili kao dozirana opasnost mahnito razara iz potisnute najdublje skrivene dubine. Pokrit ću se slikama da se pokažem ili možda još više sakrijem. Pokrit ću se pričom ili će se priča možda pokrit mnome... Krenem tako u priču ili možda priča tako krene u mene. Nebitno. Eppur si muove. Ali vrlo brzo nesiguran korak posta samouvjeren trk prema tamo negdje u daljini ukazanom tračku svijetla, kao izlaz iz mučne klaustrofobije hermetički zatvorenog ringa u kojemu književnost odmjerava snagu onoga koji dolazi i tko bi se raširenih ruku, dobrovoljno i hrabro izložio udarcima od kojih se ne ostaje na nogama. Od kojih se pada na koljena. Svaki udarac književnosti sve je jači. Svako podizanje na noge sve je teže. Svako trčanje prema izlazu ili ulazu sve sporije. A zraka sve manje. I manje. Svaka je priča, priča za sebe. Ali svaka priča vraća na početak istoga puta utabana gustog mraka do horizonta gdje neopipljiva intuicija postaje neponovljiva slika i nikad ne znaš što te čeka, ni koliko trošenja košta naslikana priča. Dođi sa mnom, odvest ću te u književnost! Ali ovaj put odnekud prodiruća voda učini isti put drugačijim, nepredvidivim, nejasnim, zagonetnim, razvodni mi misli u svim smjerovima (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=