23 Igor ŠIPIĆ PROZA I POEZIJA stol stolac krevet. Zanimljivo, kako su svi primijetili, kuća je žuta, ali baš nitko da je sama, a nije da se Arles zatvorio, već je trudnoća zašla u deveti mjesec; tȁ, jedno naslikano platno vrijedi više od praznoga, govorio je Vincent, a žuta kuća je udvoje, Gauguin mora biti spašen; nemilosrdno, izludjelo drečeće, nepojmljivo je za cvat u voćnjaku, o krv zemlju ribanu, hoće li ikad moći bilo koga uvjeriti da takve boje uopće postoje, a nije da se Arles otvorio? Sunce speče sve u zbrku boja, nije sve bila metafora, limunžuta će i srce iščupati a ti, grohote, sisavče, ti iznutra, što bijedi si dao slavu trudne Sien, što si znao da postojim, zašto se ne smiješ sada, a suncokreti ostali stoje preklinjući, nasmij se, grohote, smij se luđače, vrijediš, sad si vrijedan, milijune, a pogledaj oči, nijedne razumne osobe, labosi, Sien, epruvete, crni rudari, i dalje,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=