22 PROZA I POEZIJA Igor ŠIPIĆ mlaka, ali boja te nikad neće napustit ostaviti hladnim kad kažeš, nemoj, uzmi me, moj grohote. Volim Arles u tebi, mir Rhône pred zrcalom kad se već približi odmakloj trudnoći, kad će pejzaž morati ubiti slikara da bismo razumjeli gavrane nad žitnim poljem; bilo bi to samo platno što traži izlaz u more, i da níje mistrala koji poveća sve za sunce, a zna da emociji slike treba mnogo više, profil idealne trudnice. Što je bilo u glavi majstora dok je slikao žutu kuću, to ne znamo, dinosauri možda u borbi za ženku, moguće jer nismo preživjeli, odjednom sve je postalo suprotno; nešto mi govori morao je slikati iznutra prema vani da bi izgled fasade bio odraz duše spavače sobe u kojoj od stupova čovječanstva tri gledaju na nju kao na pustolovinu, mjesto koje će kasnije nazvati svojim domom,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=