20 PROZA I POEZIJA Tomislav MILOHANIĆ Slavić Nagrnuše mrkli oblaci nad zagasitocrvene krovove. Odjednom nebo propara silovit grom. Tlo pod nogama zadrhti. Krupne rijetke kapi kiše zasuše kolonu ljudi. – Prijetilo je kao da će se nebo srušiti, a samo je porosilo. Spustio se Božji blagoslov – izusti ispod glasa Robertov vjenčani kum Slobodan, noseći najveći vijenac na čelu povorke. Nigdje traga Robertovu prijatelju Petru. Sasvim na začelju, daleko iza sviju, turoban hoda. Velika i vrela suza klizi mu niz lice; pavši, ovlažila je uklesana slova „anno Domini“, na sivome, ledenom kamenu. Oslonjen o grobni kameni obelisk, Petar krajičkom rukava otare suze. Spomenik mu zaklon od pogledā ljudi. Pogreb završi. Ljudi svrate u gostionicu na piće.„Živi ostaju. Živjeti se mora. Neumitno nam protječe vrijeme... tko ostaje, široko mu polje, ili uski klanci...“ – nazire se i ćuti u svakom pogledu, u svakome pokretu. Bijaše to prvi put da je Petar odolio zovu gostionice; prođe mimo nje, pobijedivši sebe. Spusti glavu, zamisli se još dublje. Usporeno vuče nogu za nogom. Sam i uronjen u misli. Motri svoje stope u prahu. Ponad krovova oblaci, razigrani i zapjenjeni. Dúga se nadvila nad krovovima. U teškoj suzi, na naboranom obrazu, osmjehnu se tračak dúge. Žižak munje nariše svijetlu poveznicu između oblakā i ustreptala tla. Petar jedva primjetno, ali još niže, prigne glavu...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=