19 Tomislav MILOHANIĆ Slavić PROZA I POEZIJA Točno u pet poslije podne gutljaji razgovora, sve su gorči... S druge strane – sve slađi. Izmiješano gorko i slatko. Piti manje, ali efektnije. Govoriti manje – a dublje i kvalitetnije. Šutjeti više – više promišljati, više podnositi. Riječi sve tvrđe, oporije, a istodobno i sve mekše, nježnije. Oči su se smijale, ne duboko i jedro, već lagano i namreškano, kao kad lagani maestral uzbiba površinu vode oko otočića. Jednoga ponedjeljka Robert nije došao na čašicu razgovora. Zamišljenog Petra zahvatila tiha bojazan. – Gdje je prijatelj? – pita gostioničar s nevjericom. – Popit ću ja jednu s tobom... – Prijetelja je bolest prikovala uz krevet. Ne drže ga više noge... – Pijmo ga, Petre. Samo sjen smo, rosa na travi... Zapuhne vjetar i već nas nema. Nazdravlje! – Živjeli! Psovke u Petrovim ustima nestale su, utihle... Teške ga misli more. Navika kletve i ispraznih riječi ostade iza njega. Onih pet minuta otvaranja duše prijatelju, postali su sada trenutci osame. Nevoljko i na brzinu ispio bi čašu i krenuo svojim putem. Izustio bi tek koju besjedu, trpko bi je istisnuo preko usne, ili bi, pokunjen, potpuno zašutio. Prijatelj Robert u agoniji. Posljednjih sati, u izmaglici polusna, pritisla ga teška mora-priviđenje, crno rogato čudovište. – Odlazi od mene, zvijeri paklena! Lucifere...! Nestani, napasniče! Zašto mi prijetiš tim čvornatim rogovima!? Što sam ti skrivio, jadnog li mene!? Hoćeš me satrti...!? – okreće se okupan znojem. Iz svega glasa viče na„crnu spodobu“. Dali mu bolesničko pomazanje. Snovi se okrenuli drugoj obali. Prema svjetlosti. U snoviđenju ga obasuše zvijezde – cvjetovi na, do pola plavetnoj a od pola tamnoj, poljani. – Svijetlite, svijetlite! Cvjetovi dražesni, obasjajte stazu beskrajnu kojom mi je poći... O, blaženo svjetlo... – zadnjim je dahom sricao. Opaka bolest skršila je Roberta... Čuvši za preminuće prijatelja, Petar se napio kao nikada dotad. Dok bi nekad prije u takvom stanju sipao psovke ili besmisleno brbljao, sada se krotko skvrčio i plakao, gorko plakao. Suze su nezaustavljivo tekle. Sakrio se i neko vrijeme ostao sam samcat. Suočio se sa sobom i svojim stanjem. Na posljednji ispraćaj prijatelja Roberta došlo je mnoštvo ljudi iz sela i grada. Došli su ga ispratiti mnogi prijatelji i poznanici, iz zavičaja i domovine, i mnogi iz inozemstva, gdje je proživio zrele i plodne godine.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=