18 PROZA I POEZIJA Tomislav MILOHANIĆ Slavić – Odmah po završetku školovanja, otišao je trbuhom za kruhom, kako se kaže. A što mu je drugo i preostalo!? Cijelo obiteljsko imanje i nekretnine, terećene hipotekom, završilo je pod bankrotom... Robert je kasnije dolazio iz bijelog svijeta u ukusnim i finim odijelima, šepireći se u novim luksuznim automobilima, uživajući u stečenom statusu dobrostojećega gospodina. Ponosio se najviše svojom obitelji. Bio je užitak gledati ga. Čovjek ugledan i dostojanstven. U poznim godinama vratio se pod stare krovove, na znana mjesta; zaseoke, proplanke, vinogorja i oranice. Osluškuje ptičji cvrkut; obilazi sjenokoše, šumarke i ledine, gdje je dane djetinjstva provodio. Sabire iverje prohujalih trenutaka i emocija, slažući ih u spomenar, u pregršt nanovo probuđene vedrine. Opet mu se čini da je subrat kamenu, cvijetu i oblaku; da ga prepoznaju ptice i žečevi. Mnogo se toga promijenilo u međuvremenu. A ispod kore, puno je toga ostalo isto, nepromijenjeno. Ptice pjevice ostale su iste; ne zaboravljaju svoj cvrkut, svoj poj. Robert, svoj na svome, opet je dijete; samo ne u usponu – sad u silaznoj putanji. Prema zalasku, bliže sutonu življenja. Sjeća se, vraćajući se korijenima, sjedeći na panjevima djetinjstva, da je obilazio gnijezda i sakupljao ptičja jajašca (hoće li u tome nadmašiti vršnjake!); odsjekao jednom prilikom rep kuni zlatici, ili obilazio od sela do sela – zajedno s družinom – pokazujući na lancu ulovljenu lisicu ne bi li im seljani zauzvrat u košaricu stavili jaja, slanine ili komad kobasice, a u bure na zaprežnim kolima poneki domaćin ulio bi bukaru vina iz svoga podruma. Dva prijatelja, Petar i Robert, ponovno su djeca u razgovoru, u smijehu, uz gutljaj najbolje kapljice iz domaćeg vinogorja. Opaka bolest, nenajavljeno, jednoga dana grdno je zastrujala u kostima, prokolala žilama... Robert je obolio... Mrkla sjena bolesti zaprijetila je u komadićke urušiti kuću radosti i smijeha. Ne može se naprijed!, steže svojim kracima nesmiljena i opaka bolest. Mora se naprijed!, viče u dubini čovjeka. – Nesmiljeni usud ga zadesio... – jada se prijatelj Petar. Dani su Robertu bili gotovo odbrojeni... Ćutilo se to u zraku. Želio je Robert te trenutke, koji su mu još preostali, dublje kušati, intenzivnije proživjeti; do temelja pretresti neke stvari sa svojim prijateljem. Na svaki proživljen trenutak stavio je uteg i sadržaj prijašnjih pet-šest. Ubrzano je pojačavao intenzitet i koncentrat proživljenog hipa. Vrijeme što mu je prostalo nabijao je nogama i rukama, dušom i tijelom, u sve kraće bisage, viseće na sve tanjoj niti življenja. Breme mu postalo sve teže. Bisage sve punije. Povrh bisaga nagrnuli tmurni oblaci prijeteći neverama i olujama.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=