17 Tomislav MILOHANIĆ Slavić, Poreč POVRATAK Opet je oživjela stara ljubav za prijatelja.*1 Svakog dana, točno u pet popodne, susretali su se pred gostionicom. Robertu su to bili najljepši i najslađi trenutci provedeni sa starim prijateljem Petrom. Iz širokog, dalekoga svijeta vratio se Robert svome domu, da stare dane proživi u miru, sa svojima; gdje je izrastao u mladića, upijao prve srhe, uzbuđenja, prva sitna zadovoljstva, prvo „mama“ i „tata“. Petar je u čaši alkohola tražio dno. Jedina mu je ona ostala utjeha, prije nego se njegov prijatelj Robert vratio iz tuđine. Uvijek sam – bez žene, bez obitelji. Vino mu uzburkalo krv. Riječi mu isprepletene psovkom. Ali tih pet minuta bi ga smirilo; probudilo u grudima nešto toplo i meko. Osmijeh sunca poslije kiše. Miris trave u posljednjim kapljicama rose. Ti trenutci za nj su svetinja; otvoriti srce i dušu, disati punim plućima. Petru je prekomjerno pijenje prešlo davno u naviku; pio je ne samo pivo i vino – iskapivao je čaše i čaše žestokog alkohola. Pritom bi se prividno sve krivine izravnale; tamnije nijanse boja poprimile bi svjetliju notu. Sva zapetljana klupka razmrsila bi svoje niti. – Znaš li da je Robert bio cijenjen i poštivan, tamo u tuđem svijtu. Radio je dugo kao vatrogasac, a poslije je unaprijeđen za šefa velikog sektora – razgovaraju dva Robertova znanca iz djetinjstva. * Iz knjige u pripremi: Per Crucem ad lucem. (Op. ur.) (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=