153 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI istih naznačeni trima zvjezdicama. Opisi su rijetki i minimalistički, napose kada je posrijedi opis prostora, donekle tek s iznimkom opisa Simonova stana u drugome poglavlju. Dominantno je glagolsko vrijeme historijski prezent. Prostor je, usprkos opskurnim opisima, bitan čimbenik semantičkih uočavanja romana, što opet proizlazi iz tamilskoga ljubavnog pjesništva, ili je njime potkrijepljeno, napose tipom pjesama marudham tinai (nazvanima prema biljci Terminalia elliptica), idejom vezivanja ljubavi uz prostor, uvjetovanosti ljubavi njime. Tome je suprotstavljen Simonov logičan interes za englesko pjesništvo. Ono koje, kao posljedičan isječak praindoeuropskoga civilizacijskog kruga, proturječi dualitetom kao semantičkom okosnicom kakva, uostalom, određuje cjelokupan civilizacijski krug, ne samo zapadni, u odnosu na koji spomenutu tamilsku poeziju čak i čitatelj-laik promatra kao endemičan kulturno-povijesni i kulturološki fenomen (jamačno potvrđen još ponekom izvjesnom iznimkom). Rečenica je romana u pravilu jednostavna, uz umjerenu interpunkcijsku uporabu i mnoštvo dijaloga koji tekst obično čine prohodnijim, iako na trenutke prijeteće banalnim. Dijalozi na mahove, na razini doskočice, sadrže i elemente humora, primjerice: „Po meni postoje dvije vrste ljudi...“ / „Oni koji dijele ljude na dvije vrste ljudi i oni koji to ne čine?“, ubaci se ona. Ili: „Kakav si ti to panker?“ / „Evoluiran.“ Primjećujete, dijalozi su naznačeni tzv. francuskim navodnicima što, držim, remeti koncentrirano čitanje teksta, uz opasku da je nedostatna grafička osjetljivost pri odjeljivanju pripovjednoga sloja teksta od dijaloga, iz ne znam kojega razloga, ne tako rijetka pojava recentnih proznih ukoričenja. Svrha je kurzivnih fragmenata prije svega naglasiti emocionalni plan protagonistice, rjeđe Simona i Vida, ili poantirati tamo gdje se određeni zaključak ispostavlja prijelomnim. Za razliku od bilježenja dijaloga, posezanje za kurzivom u navedenu svrhu doživljavam kao moguće autorsko podcjenjivanje čitateljskoga kapaciteta, dok je ono pri citiranju starotamilskih tekstova na kraju poglavlja citatno opravdano. Četvrto poglavlje paralelizam je naznačen i grafički: dvije moguće zbilje, a na čitatelju je opredijeliti se za onu manje ili više (ne)prihvatljivu, „oponašaju“ novinski stupac i tako provociraju različite tipove čitanja. Moram priznati da sam to poglavlje čitao višeput nastojeći pronaći čitateljski modus koji će mi podjednako omogućiti užitak u tekstu te optimalno sadržajno usvajanje pročitanoga. Ukratko, dvije opcije nude dvije mogućnosti – Vidovo prihvaćanje ili neprihvaćanje Moranina priznavanja nevjere. U jednoj od „zbíljā“ u Zagreb dolazi Simon, što proizlazi iz neuvjerljivosti njegova nadmoćnoga držanja u prvim dvama poglavljima. Kako je Morana u prvome planu, tako je koncentracija na njenoj isprici, prihvaćanju konzekvenci, ali i predstojećim postupcima koji ne zavise isključivo o njoj već i o reakciji neposredne okoline. To se, spomenuo sam, posebice odnosi na Vidovo poimanje njihove veze,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=